Genna Sosonko: Pouzdana prošlost – Profesor Max Euwe 1901–1981 (59. nastavak)

2003 New in Chess Alkmaar

(59. nastavak)

Profesionalizacija šaha u Sovjetskom Savezu zapravo nije počela sve do nakon Drugog svjetskog rata. Tada se pojavila nova generacija mladih sovjetskih velemajstora, jakih i iskusnih profesionalaca čiji je nivo igre bio toliko visok da je na poslijeratnim olimpijadama – ekipnim svjetskim prvenstvima – jedino pitanje bilo kolika će biti razlika u bodovima između sovjetskog tima na prvom mjestu i tima koji bi završio na drugom. Rezultat olimpijade u Buenos Airesu 1978. godine, kada je mađarski tim uspio potisnuti sovjetski tim na drugo mjesto, smatrao se gotovo najgorom katastrofom u čitavoj istoriji sovjetskog šaha.

U međuvremenu, proces profesionalizacije šaha preuzimale su i druge zemlje. Pored istočnoevropskih timova, najjači timovi zapadne Evrope i Sjedinjenih Država takođe su bili u potpunosti sastavljeni od profesionalnih igrača. Iako se šah drastično promijenio pred njegovim očima, mišljenje Maxa Euwea o šahu kao profesiji ostalo je nepromijenjeno sve do kraja njegovog života. Evo šta je napisao svojoj učenici Anneke Timman povodom smrti njenog muža, oca Jana Timmana, 1975. godine:

„Odobravam Janovu odluku da napusti šah kao profesiju i da ubuduće većinu svog vremena posveti univerzitetskim studijama, i vrlo sam sretan zbog njega i čitave vaše porodice. Naravno, šah će ostati dio njegovog života, zajedno s njegovom glavnom profesijom, ali će imati daleko ozbiljniji odnos prema njemu nego ranije. Smatram njegovu odluku vrlo pohvalnom: ovo će biti časna odluka, posveta uspomeni na njegovog oca. Zadovoljan sam njegovom odlukom – ovo će biti veoma sretan preokret u Janovoj karijeri, u kojoj će šah uvijek ostati dio.“

Upravo taj njegov stav prema igri, vjerujem, objašnjava Euweovu odluku iz ranih 1950-ih da zauvijek napusti profesionalni šah – više nego izreka da nas ono u čemu prestanemo uspijevati, prestaje privlačiti.

Period u kojem je Euwe živio kao profesionalni šahista bio je težak za njega. Simultanke, koje su se često igrale u zadimljenim prostorijama nekih javnih kuća, kao i njegova materijalna ovisnost o šahu, bile su ne samo psihološki teške za njega, već su narušavale i njegovo opšte blagostanje. Tokom turnira u Švajcarskoj, njegove ćerke su mu stalno morale stavljati led na sljepoočnice, a Tajmanov se prisjeća kako mu je, tokom Turnira kandidata 1953. godine, žena stalno masirala glavu dok je njegov protivnik razmišljao o sljedećem potezu.

Tajmanov je rekao: „Na tom Turniru kandidata 1953. godine, Euwe nije igrao lošije od ostalih; ali mislim da je njemu igranje bilo teže, zahtjevnije, nego ostalima.“ Međutim, pobijedio me, iako sam bio upola mlađi od njega. Varijanta Nimzo-indijske odbrane koju smo igrali u našoj partiji bila je temeljito analizirana od strane mene i Flohra – ili smo tako mislili. Euwe je opovrgnuo ovu analizu i pobijedio u važnoj teorijskoj diskusiji.“

„Imali smo dovoljno svega tek nakon što je otac postao profesor,“ prisjeća se Els Euwe. „U kući je bilo novca, što ga je jako radovalo. Govorio bi svojoj ženi: ‘Slobodno sebi kupi bundu.’ Volio joj je to često reći. Jednom smo, na aerodromu, bili u VIP salonu, i očigledno je uživao biti tamo, isto kao što je uživao, na kraju svog života, u lijepom, prostranom stanu s puno prostora i centralnim grijanjem.“

Ovaj posljednji period njegovog života poklopio se s pojavom i daljnjim rastom društva materijalnog blagostanja i odbacivanja konvencionalnih vrijednosti u zapadnoj Evropi, a prije svega u Holandiji. Uspoređujući ozbiljno, skoncentrirano lice Maxa kao školskog dječaka i studenta s njegovim često nasmijanim izrazom na fotografijama snimljenim u kasnijim godinama njegovog života, nemoguće je ne pomisliti da je rođen star i mudar, a da je s godinama postajao mlađi. Sa starošću postao je nježniji i otvoreniji. Oni koji su mu bili bliski znali su da se iza fasade koju je pokazivao svima, iza skromne košulje i stroge kravate, skrivao emotivan čovjek, koji je reagovao na radosti i užitke života koje ranije ili nije primjećivao ili ih je svjesno potiskivao. Više nije morao vezivati sebe za jarbol, poput Odiseja – životu je dao više nego što je uzeo, i zar nije konačno bilo vrijeme da pomisli na sebe?

Posljednje godine njegovog života, Els Euwe je s njim otišla na krstarenje. Među knjigama koje je ponijela njegova kćerka, primijetio je brošuru o stresu i odlučio da je pročita. „Els“, rekao je, „ne razumijem šta je ovo – ja nikada nisam patio od stresa.“ Na istom putovanju takođe joj je rekao: „Vidim da pričaš sa svim tim ljudima ovdje. Nikako ne bih znao šta da kažem svim tim ljudima. “ Bio je naviknut da govori ili u prisustvu mnogih ljudi odjednom: pred razredom, u studentskom amfiteatru, na kongresu FIDE-a ili na otvaranju Olimpijade. I svaki takav razgovor, nastup ili govor imao je neku svrhu. Ko zna, možda se to stalno zauzimanje, te raznovrsne obaveze i čvrsto napeta opruga njegovog života mogu objasniti time što nije znao šta reći kada bi ostao sam sa sobom – s najtežim sagovornikom od svih.

-Nastaviće se-