Genna Sosonko: Pouzdana prošlost – Profesor Max Euwe 1901–1981 (50. nastavak)

2003 New in Chess Alkmaar

(50. nastavak)

Vrhunac Euwe-ove šahovske karijere nesumnjivo je bio njegov meč protiv Aljehina 1935. godine. Da ga nije dobio i time postao svjetski prvak, Euweovo ime danas bi se svrstalo uz imena Spielmanna, Retija, Vidmara i drugih značajnih, ali ne i najistaknutijih igrača iz preratnog doba.

Prije meča, gotovo svi su vjerovali da može biti samo jedan ishod: Aljehinova pobjeda. To je bilo i opšte mišljenje u Sovjetskom Savezu, gdje je Euwe godinu dana prije meča učestvovao na turniru sovjetskih majstora i završio otprilike na sredini tabele.

Ovo je bio Euwe-ov prvi put u Sovjetski Savez; ukupno će posjetiti tu zemlju više od dvadesetak puta. Viktor Baturinski, koji će kasnije postati jedan od najuticajnijih šahovskih funkcionera u Sovjetskom Savezu, tada je bio mladi član Komsomola, kao i sportski instruktor. U tom svojstvu bio je u Moskvi na prijemu u hotelu Metropol priređenom u čast Euwea.

Baturinski se prisjeća: „Na samom kraju večere, šef sovjetskog šaha, Krilenko, upitao je Euwea kakve su mu šanse u meču protiv Aljehina. Na to je Euwe odgovorio: ‘Iskreno govoreći, nisu baš velike. Aljehin je izuzetno jak igrač i podrazumijeva se da će ga biti vrlo teško pobijediti.’ ‘Pa, koja je onda svrha vašeg izazova?’ nastavio je Krilenko. ‘Prije svega, za mene je velika cast da igram meč za svjetsko prvenstvo, a drugo, moja mala zemlja želi da ima nacionalnog heroja,’ odgovorio je Euwe.“

Tako je Euwe pristupio svom meču s Aljehinom u raspoloženju koje se najbolje može izraziti stihovima iz pjesme Rilkea: Wer spricht von Siegen? Überstehn ist alles. (Ko govori o pobjedama? Preživjeti je sve što se računa.)

Aleksandar Aljehin proveo je posljednjih dvadeset pet godina svog života kao emigrant, uglavnom u Francuskoj. No, usprkos obrazovanju, manirima i načinu života, ostao je Rus. Iako je pisao i govorio engleski, njemački i francuski, svoje misli je najpreciznije i najslobodnije izražavao u knjigama i člancima koje je pisao na svom maternjem jeziku. Pisao je za svoje sunarodnike emigrante, a velika većina čitalaca potpuno je nesvjesna tih članaka, koji su objavljivani u časopisima i novinama, uglavnom u Parizu, tokom 1920-ih i 1930-ih, a koji su danas rijetkosti u bibliografskom smislu.

U tim člancima izražavao se s mnogo većom iskrenošću nego u svojim njemačkim, francuskim ili engleskim publikacijama – ovdje je bio „među svojima“. Tako je, dvije godine prije meča s Euweom, u članku za časopis Naša smjena o stilu igre mlađih igrača – Euwea, Flohra, Kašdana, Pirca i Stoltza – Aljehin napisao: „Nažalost, jedna karakteristika koju dijele je nedostatak originalnosti. U njihovim partijama ne može se pronaći ništa novo. Sve što su uspjeli učiniti, u manjoj ili većoj mjeri, jeste apsorbovati  apsolutno sve što vrijedi iz ideja i spisa vodećih predstavnika dvije prethodne generacije i pretvoriti to znanje u strašno praktično oružje.“

U istom članku Aljehin daje i izuzetno suzdržan sud o Euweovim šahovskim spisima, za koje kaže da su „korisni sami po sebi, ali uglavnom ne predstavljaju ništa više od dobronamjernih i detaljnih zbirki najnovijih dostignuća teorije otvaranja: u njima nećete pronaći nikakve konstruktivne misli.“

Nekoliko mjeseci prije početka meča, Aljehin je napisao sljedeću procjenu svog budućeg protivnika i njegovih šansi u predstojećem meču u ruskojezičnom emigrantskom listu Posljednje novosti, koji je izlazio u Parizu:

„Prvi put sam čuo za Euwe-a nakon što sam napustio Sovjetsku Rusiju 1921. godine. [ . . . ] Njegova igra, njegovi uspjesi u mladosti, nesumnjivo su obećavali ‘nešto’; ali to ‘nešto’ još uvijek nije bilo dovoljno. . . Nakon relativno neuspješnog razdoblja početkom 1920-ih, psihologija Euwea kao praktičnog igrača doživjela je svoju prvu, a možda i najvažniju promjenu. Ako to nije svjesno naslutio, onda je instinktivno osjetio da je srž njegovog talenta ležala ne unutar njega, već izvan njega. Drugim riječima, za razliku od Laskera, Capablance, Nimzowitscha i drugih tog kalibra, on sada i nikada neće učiti od sebe, već će morati crpiti iz tuđih misli, tuđih iskustava, plodova tuđih talenata.“

-Nastaviće se-