
2003 New in Chess Alkmaar
(39. nastavak)
Moje svjedočanstvo
Viktor Baturinski 1914-2002
Bio je čovjek iz ere grandioznog šaha sovjetskog perioda, kada je hiljade ljudi u koncertnim dvoranama, zadržavajući dah, pratilo pokrete drvenih figura, kada su postojali specijalni kasnonoćni šahovski prenosi na radiju i televiziji, i kada su pitanja vezana za šah odlučivana na nivou vlade, Centralnog komiteta Partije i KGB-a.
Bez obzira na naziv funkcije koju je Viktor Baturinski obavljao: direktor Centralnog kluba, šef Šahovske sekcije, glavni trener i inspektor Sportskog komiteta SSSR-a, ili vođa sovjetske delegacije na mečevima za Svjetsko prvenstvo ili Olimpijadama, gotovo dvije decenije je stajao na čelu sovjetskog šaha i bio prihvaćen u toj ulozi na Zapadu. Ali to je bila samo njegova druga karijera, koja je počela odmah nakon što se povukao 1970. godine. U svojoj prvoj karijeri bio je tužilac, vojni tužilac, jedan od sluga Pravde u to zlokobno vrijeme kada je sama riječ bila dalja od svog značenja nego ikada u istoriji.
Prvi put sam Viktora Davydoviča Baturinskog vidio u ljeto 1974. godine tokom Olimpijade u Nici. Bio je na čelu sovjetske delegacije, ali nije pokazivao nikakvu anksioznost zbog borbi na šahovskim pločama: sovjetski velemajstori su lako pobijedili na toj Olimpijadi. Drugačija situacija bila je na Kongresu FIDE: tu su se vodile žustre rasprave o nadolazećem meču između Fišera i Karpova. Kada je tokom tih rasprava predstavnik Sjedinjenih Država Edmondson rekao Baturinskom: „Griješite što prijetite delegatima da sovjetski igrači neće putovati u njihove zemlje, ako ne podrže vaš stav“, Baturinski mu je odgovorio, zaboravivši se: „Ako Fišer nastavi da se ponaša ovako, moraće da igra meč sa crncima sa Bahama!“ Rečenica koju je Edmondson odmah prenio delegatima kongresa. Nema sumnje da bi Baturinski unutar svog kruga mogao da dozvoli da kaže nešto još gore, ali ovdje, u javnosti, to nije bila baš najsjanija ideja…
„Bila je to glupa stvar koju sam rekao, jedna od onih kad govor ide ispred misli“, kasnije je priznao Viktor Davydovič. Dvije godine kasnije, vidio sam ga u Bielu na Međuzonskom turniru. Nakon mog emigriranja iz Sovjetskog Saveza, bilo kakav oblik kontakta bio je isključen i on se pravio da me ne primjećuje. U početku sam bio Baturinskom prilično neinteresantan.
Korčnoj je upravo zatražio politički azil u Holandiji, tako da je imao dovoljno problema bez mene. Osim toga, na samom turniru stvari nisu išle baš briljantno. Larsen je vodio, a na kraju je i zauzeo prvo mjesto. Osim njega, Portiš i Hübner su takođe predstavljali ozbiljnu konkurenciju sovjetskim igračima. Nakon što sam odigrao brzi remi sa Taljem, stajao sam u foajeu turnirske dvorane. Iznenada sam primijetio Baturinskog kako dolazi prema meni. Prišao je, pružio ruku i rekao, smješeći se: „Sutra igrate protiv Portiša.“ Klimnuo sam glavom. „Pa, imajte na umu da imamo kompletnu dokumentaciju o njemu, a osim toga možemo vam pomoći u pripremama…“ Viktor Davydovich je predložio. Ljubazno, ali odlučno sam odbio: „Hvala, ali imam sve informacije koje su mi potrebne.“ Pogledao me sumnjičavo: „Hmm… Pa, razmisli o tome. Ne bi bilo nikakav problem…“
Sutradan, kada sam igrao protiv Portiša, primijetio sam Baturinskog kako sjedi u prvom redu gledalaca. Leće njegovih naočara svjetlucale su, a izraz na njegovom licu podsjećao me na stihove Aleksandra Bloka: „…ona gleda, gleda te s mržnjom i s ljubavlju“, podsećajući me na domovinu koju sam napustio. Crnim figurama sam odigrao Nimzo-indijsku obranu loše, i nakon proboja u centru moja pozicija postala je neodbranjiva. Nekoliko poteza kasnije predao sam partiju. Nema potrebe reći da je nakon toga Baturinski potpuno izgubio interes za mene.
Nakon toga sam ga viđao mnogo puta na različitim turnirima i mečevima, i razmenjivali smo naklone, ali 1993. godine, u Amsterdamu, na meču Karpova protiv Timmana, bio je pravi gospodin.
Posljednji put sam ga vidio u oktobru 1999. u Moskvi, kada sam ga posjetio u njegovom domu. Imao je tada 85 godina i dostigao je to doba kada je svaki darovani dan bio kao usluga, ali i često kazna: stanje mu se pogoršalo, jednim okom uopšte nije mogao da vidi, a drugim vrlo slabo, i novine je mogao da čita samo uz pomoć velike povećavajuće lupe. Imao je loš sluh i povremeno je tražio da ponovim ono što sam rekao, ali njegov um je još uvijek bio oštar, vrlo jasno je formulisao svoje misli. Razgovarali smo nekoliko sati u njegovoj radnoj sobi.
„Imao sam sedam i po hiljada knjiga, vjerovatno najveću šahovsku biblioteku u Sovjetskom Savezu. Prodao sam je Karpovu – trebao mi je novac“, uzdahnuo je. „Ali znam da će bar biti u dobrim rukama…“
-Nastaviće se-