GM Aleksandar Halifman
Ušao sam u razgovor s uvaženim VM na temu ko s kim smije igrati u simultanci, a ko ne. U vezi s tim, sjetih se jedne priče od prije otprilike trideset godina.
Prijavio sam se na dvije simultanke u jednom malom njemačkom gradiću. Prvog dana – 30 tabli protiv amatera i djece. Kako sam preživio – ni sam ne znam. Trajalo je to više od četiri sata, na kraju sam jedva stajao na nogama, sav crven, znojan, ne mogu ni riječ suvislo da izustim, samo pijem vodu (pivo sam odbio!!!) i besmisleno gledam oko sebe. Rezultat nešto otprilike +20=8-2.
Posle toga, organizator čitavog događaja me pita u privatnom razgovoru:
– Slušaj, a kako misliš sutra da ćeš igrati protiv naše prve ekipe? Tamo je nivo skroz drugačiji, neki od tvojih sutrašnjih protivnika i sami mogu da drže simultanke amaterima…
– Pa, kako smo se dogovorili, tako i mislim igrati. Danas je danas, a sutra je sutra…
Naravno, nisam ga nimalo ubijedio.
Sutradan – simultanka s časovnicima na osam tabli. Protivnici u rasponu rejtinga 2100-2300. I sve se završilo vrlo brzo. Ne potrošivši ni u jednoj partiji više od 20 minuta, pobijedio sam 7.5-0.5 (jer nisam htio u posljednjoj partiji s veteranom cijediti bolju završnicu) i uopšte se nisam umorio. Sada je već organizator treptao od iznenađenja.
Ali nema tu nikakvih čuda. Jednostavno, do otprilike šest partija istovremeno, mlad i fizički spreman profesionalac može igrati gotovo bez gubitka na kvalitetu igre. Dalje od toga, naročito poslije 15-20 tabli, svaka nova tabla dodaje ozbiljne probleme. I to ne zavisi mnogo od nivoa protivnika, osim ako nisu apsolutni početnici. Možda profesionalni „majstori simultanki“ imaju neke posebne metode kako se s tim nose, ali ja se time nikada nisam posebno bavio, tako da ne znam.
-Preneseno sa fejsbuka-