2003 New in Chess Alkmaar
9.nastavak
Krajem 1970-ih, nekoliko sati prije prvog kola u Lone Pineu, nakon dugog leta iz Evrope u Los Angeles i petosatne vožnje autobusom do malog kalifornijskog gradića, sreo sam Tonija na glavnoj i u suštini jedinoj ulici tog tada najjačeg otvorenog turnira na svijetu. Počeo sam se žaliti na umor i na buku aviona koja mi je odzvanjala u ušima. Miles je samo slegnuo ramenima: to je za njega bilo uobičajeno stanje.
Mjesta na kojima je Toni živio — Birmingham, Andora, Porz — bila su tek privremena skloništa, gdje bi mogao nakratko predahnuti u donekle poznatom okruženju prije nego bi se vratio svom pravom domu: hotelskom krevetu, sjedištu u avionu, ležaju u vozu ili kabini na brodu, ili sjedištu automobila. Iz imena gradova i zemalja u kojima je igrao šah, može se učiti geografija, a linija koja bi povezivala sva mjesta koja je posjetio opisivala bi neobičnu krivulju, koja bi nekoliko puta obuhvatila zemaljsku kuglu. Naravno, njemu je bilo sasvim svejedno gdje igra: na Kubi, u Kolumbiji, na Zelandu, u Kini, u Holandiji, u Egiptu ili Sovjetskom Savezu.
Tokom Šahovske olimpijade u Elisti 1998. godine, planirao je da igra na turniru u Iraku: prvo avionom do Damaska, a zatim kamilom ili jakom do Bagdada. Veći dio Milesove karijere odvijao se u vremenu prije kompjutera i interneta, pa će budući biograf imati mnogo posla tražeći njegove partije u arhivama šahovskih federacija Egipta, Kolumbije i Kine.
Njegov talent bio je vrlo prirodan, urođen, i kombinovan s ogromnom životnom energijom, koja se gotovo fizički osjećala u njegovom prisustvu. Nije bio protivnik pića, mnogo je jeo, a zahvaljujući svojim dugotrajnim putovanjima, nije bio posebno izbirljiv.
Stuart Conquest se prisjeća kako je jednom dijelio kabinu s Tonyjem na brodu iz Engleske ka Kontinentu: „Njegovo hrkanje bilo je toliko zaglušujuće da nisam mogao sklopiti oči, pa sam se obukao i otišao u bar.“
Miles je bio dva puta oženjen, imao je djevojke, dobre poznanike i rijetke prijatelje, ili barem one koji su sebe smatrali njegovim prijateljima. Ipak, on je, naravno, bio usamljeni vuk, sa svojim unutrašnjim svijetom, kompleksima i problemima. Kao i svaki Englez, bio je pomalo ekscentričan, ali je želio da izgleda još ekscentričnije nego što je zapravo bio.
Pred kraj života vratio se u rodni Birmingham. Putujući svijetom, upoznao je dovoljno promijenjenih Engleza, ali on sam je ostao pravi Englez, ne samo zbog ljubavi prema kriketu koju je zadržao iz djetinjstva. Zanimljivo je da Miles nije volio London i nikada nije živio tamo – za razliku od većine engleskih šahista, a možda baš zbog toga.
1982. Indonezija. Slobodan dan na turniru koji traje 25 kola. Izlet do Borobudura – jednog od sedam svjetskih čuda. Sunce nemilosrdno prži. Svijetlokosi Toni nosi panama šešir, ali je već prilično izgorio. Naravno, drži se po strani od ostatka šahovske karavane. Stotine su Buda, koji sjede u raznim pozama. Jedan od njih je turistička atrakcija: šuplja statua u koju treba da stavite ruku dok zaželite želju. Primjećujem da Majls dugo stoji pored statue, na nezadovoljstvo grupe Amerikanaca koji čekaju svoj red, predvođeni vodičem s neotvorenim suncobranom podignutim visoko iznad glave. Na kraju, Toni se odmiče od figure koja sjedi u položaju lotosa i primjećuje mene. Pokrivajući usta nadlanicom, kao da želi nešto povjerljivo da mi kaže, šapuće: „Nisam se mogao sjetiti nijedne želje…“
Na Evropskom ekipnom prvenstvu 1980. godine u Skari, Majls je pobijedio svjetskog prvaka Karpova odgovarajući na potez kraljevim pješakom sa 1… a6. Džonatan Spilman je igrao na susjednoj tabli u meču SSSR-Engleska protiv Efima Gelera. Pitao sam ga da li je Majls dobio dozvolu od kapitena tima za tako ekscentričan eksperiment u otvaranju. „Dozvolu?“ ponovio je Džonatan. „Toni Majls nikada nikoga nije pitao za dozvolu ni za šta…“
Bio je jedan od najboljih igrača na svijetu u ono nedavno, a opet davno vrijeme kada nije bilo računara koji provjeravaju svaki potez i svaku varijantu, niti ogromnih baza podataka s milionima partija, dostupnih na pritisak jedne tipke. To vrijeme, još uvijek tako blisko, a opet tako daleko, sada se čini naivnim, primitivnim, pa čak i divljim, baš kao što se i najbolji igrači tog doba čine „divljima koliko god je moguće – hodali su po mokroj divljoj šumi sami i divlji. Ali najdivlji od svih divljih životinja bio je Mačak. Hodao je sam, i sva mjesta bila su mu ista.“
Decembar 2001.
-Kraj teksta o Milesu, nastaviće se tekstom o Korčnoju-