15.nastavak
Što se tiče njihove unutrašnje strane, to su najveličanstvenije i najdublje igre, jer tokom igre um postaje zbunjen, a misli počinju lutati.
Ove igre su poput dva religijska puta: predodređenost i sudbina, ili slobodan izbor i nužnost.
Šatrandž i backgammon. Njihovo poređenje se pominje još u drevnoj knjizi o Čatrangu (Čatrang-namak), gdje autor s pravom ističe da je suština šaha u pobjedi pomoću razuma, dok napredovanje kamenčića u backgammonu, koje određuju kockice, upoređuje s vezom između ljudskog duha i kretanja nebeskih tijela; to zavisi od njih i unapred je određeno. Podesno, u Iranu je na tabli korištena mitska ptica Rukh umjesto ratnih kočija. Tako je u šah uveden koncept sudbine.
Za razliku od nepoznatog perzijskog autora koji ne daje prednost nijednoj igri, ar-Raghib nedvosmisleno favorizuje šah sa njegovom slobodom izbora. Njegov stav je takođe zanimljiv jer vjerovatno odražava njegova filozofska uvjerenja. Stvarno, kada su se Arapi upoznali s djelima grčkih filozofa, u islamu se razvila debata o slobodnoj volji i predodređenju u vezi s Muhamedovim učenjem. Iako vrlo oprezno, ar-Raghib se izjašnjava protiv dogme predodređenja: „U šatrandžu, sve zavisi od igrača i samo od igrača; on treba strast osvetnika, energiju istraživača, odlučnost skakača, spremnost onoga koji je željan.“ Savjetujući igrače, ar-Raghib koristi primjere iz svakodnevnog života, jasno stavljajući do znanja da šah nije samo model rata, već i model života!
„Za šahovskom tablom trebate slijediti pet pravila: iskoristite dobru priliku, jer uskoro je možda neće biti; donosite odluke na vrhuncu događaja, a ne na njihovom kraju; ne pokazujte slabost, jer je slabost najnepouzdaniji oslonac; izbjegavajte se upuštati u nešto ako vas na kraju čeka opasnost; slijedite učenja Sokrata: temeljna analiza vodi do ispravnog zaključka.“
Iluminirana minijatura iz arapskog rukopisa iz 10. stoljeća. Zapazite da je tabla jednobojna. Šahovska tabla s kvadratima otkrivena je kasnije, u Evropi.
Na ovoj iluminiranoj minijaturi iz ‘Knjige igara’ Alfonsa X Mudrog (13. stoljeće), kralju su predstavljene tri različite igre: šah, kocke i backgammon. Kralj pokazuje na šah!
Kao što se možda sjećate, Knjiga o šatrandžu izričito navodi da su šah u Iran donijeli ambasadori indijskog kralja Devsarama za vrijeme vladavine šahanshahah Hozroja I. Anuširvana. Međutim, Devsaram je izmišljen lik. Mislim da je druga perzijska legenda tačnija. Ona govori o Hozrojevu dvorskom ljekaru, Barzuji, koji je bio poslan u Indiju kako bi preveo na srednjoperzijski zbirku indijskih didaktičkih priča s moralnim poukama, koja je među Arapima postala poznata kao Kalila i Dimna.
Indijski original očigledno je bio blizak Panchatantri, drevnoj indijskoj zbirci basni o životinjama, parabola i poslovica na sanskritu, napisanoj u 3.-5. vijeku. Zbirka se sastojala od pet poglavlja (na sanskritu, „Panchatantra“ znači „pet poglavlja“).
Barzuja je uspio doći do tajnog, pažljivo čuvanog rukopisa, prepisati ga u tajnosti, prevesti ga na srednjoperzijski, a zatim ga vratiti u svoju domovinu. U isto vrijeme, ljekar je sa sobom donio i šah, koji je prvi put vidio u Indiji.
Usput, deskriptivna notacija takođe je izumljena tokom arapskog perioda razvoja šaha. Omogućila je zapisivanje partija i završnica. Igrači su počeli analizirati različite pozicije iz središnjice i završnice, a zatim su počeli stvarati vlastite, čime je nastao šahovski problem ili kompozicija.
Do 9. vijeka, broj igrača se toliko povećao da je postalo neophodno stvoriti sistem rangiranja. Klasifikacija igrača odgovarala je jačini njihove igre i hendikepu (‘fori’-Prevodilac) koju bi davali slabijim protivnicima. Svi šatrandž igrači bili su podijeljeni u pet ili šest klasa. Najjači su nazvani „aliya“, ili „velikaši“. Najstariji sačuvani rukopis koji sadrži šatrandž poziciju napisan je 1140. godine, ali, zapravo, takvi radovi su se pojavili mnogo ranije. Već i sam naslov tog rukopisa, „Knjiga o šatrandžu, odlomci iz djela al-Adlija, as-Sulija i drugih autora“, jasno ukazuje na to da se temeljio na ranijim radovima. Zaista, u velikom bibliografskom djelu Kitab al-Fihrist, koje je napisao Is’haq al-Nadim 988. godine, čitavo jedno poglavlje posvećeno je autorima literature o šatrandžu. Prvi na ovom popisu bio je al-Adli, koji je napisao dvije knjige, jednu o šatrandžu, a drugu o tavli (nards, odnosno backgammonu). Drugi je bio ar-Razi, autor djela „Elegancija u šatrandžu“, za kojeg se tvrdi da je bio jednako jak igrač kao i al-Adli. Obojica su bili dvorski šahisti na dvoru kalifa al-Mutavakila, koji je vladao od 847. do 861. godine. Treći autor bio je as-Suli. Njegovo puno ime bilo je Abu Bakr Muhammad bin Yahya as-Suli. Rođen je 880. godine, a umro 946. godine. Napisao je dvije knjige o šatrandžu.
Tako dolazimo do zaključka da je literatura o šatrandžu postojala u 9. stoljeću. Međutim, nije preživjela.
-Nastaviće se-