Genna Sosonko: Pametni Čip iz Sankt Peterburga i druge priče iz prohujale šahovske ere – Hein Donner (1927–1988) (57.nastavak)

2006 New in Chess Alkmaar

57.nastavak

Kada je analizirao svoje partije protiv sovjetskih igrača, što sam imao priliku više puta da vidim, podsjećao je na skromnog učenika, jasno razumijevajući ogromnu razliku u znanju i pripremi između sebe i svojih protivnika. Pokušavao je to prikriti humorom, pa bi, pripremajući se za partije protiv sovjetskih velemajstora, počeo jadikovati svojim prepoznatljivim tonom:

„Smislov? Ako odigra a6 u Španskoj, moj lovac je gotov.“
„Botvinik? Kad mi veže skakača svojim lovcem na g4, već sam izgubljen i na kraju ću izgubiti damu.“

Donnerova prva supruga, Irene van de Wetering, igrala je istaknutu ulogu u Provo pokretu. Iako je Hein tada znao reći: „To nema nikakve veze sa mnom, kao Eva Braun, stojim po strani od svega toga,“ on i njegov prijatelj Harry Mulisch, koji je već tada bio poznati holandski pisac, aktivno su učestvovali u Provo pokretu.

Godine 1966., kada je Donnerova supruga uhapšena tokom jedne od demonstracija, Hein je dao javnu izjavu u kojoj je protestovao, rekavši da će da odbije da igrati na Olimpijadi za zemlju u kojoj se žena može uhapsiti i zadržati u policijskoj stanici na nekoliko sati, dok njeno dvoje male djece čeka kod kuće.

Izvještaji o anarhiji u Amsterdamu i „hrabroj odluci velemajstora Donnera“ pojavili su se u šahovskim publikacijama, pa čak i u običnim časopisima u Sovjetskom Savezu.

Ova dešavanja u Zapadnoj Evropi poklopila su se s Praškim proljećem, a kada se Donner našao u Pragu, izvještavao je za nedjeljnik Vrij Nederland (Slobodna Holandija) direktno s mjesta događaja, susrećući se s disidentima i podržavajući pasivni otpor sovjetskim tenkovima.

Godine 1967. Donner je osvojio turnir u Veneciji, ispred tadašnjeg svjetskog šampiona Petrosjana i nekoliko drugih velemajstora. Sam pobjednik reagovao je na svoj uspjeh na više nego filozofski način.

„Pobijediti na takvom turniru, dame i gospodo, to se jednostavno događa. Šah će uvijek biti igra slučaja,“ napisao je Donner. Ova tema često se može naći u njegovim napisima: „Pobjeda u partiji čistom srećom donosi mnogo više unutrašnjeg zadovoljstva nego pobjeda koja je rezultat vašeg igre,“ rekao je više puta.

Donnerova pobjeda u Veneciji imala je potpuno neočekivani nastavak. Gradska uprava, koju su dominirali komunisti, anticipirajući sigurnu pobjedu Petrosjana, uvela je posebnu nagradu, osim uobičajenih: zlatnu gondolu s 24 dijamanta. Po povratku u Holandiju, Donner je iznenađujuće izjavio na televiziji uživo: „Ovu nagradu ću donirati Crvenom krstu u Vijetnamu. Lično nemam ništa protiv ako kupe oružje novcem koji su dobili, jer Amerikanci nemaju pravo da budu u Vijetnamu.“

Ova impulsivna izjava vjerojatno je bila reakcija Donnera na zabranu televizijske stanice, koja mu je bila postavljena prije intervjua, da raspravlja o eksplozivnoj temi Vijetnamskog rata. Vijetnamski rat bio je u svom zenitu, a iako su anti-američke demonstracije buktale u svim evropskim prestonicama, a Donner i njegov prijatelj Mulisch takođe su išli do američkog konzulata u Amsterdamu s domaćim plakatima, ova izjava velemajstora izazvala je oštru reakciju. Donnerova kolumna u časopisu Elsevier odmah je otkazana zbog njegovih napada na zemlju koja je bila saveznica Holandije. Urednik drugog časopisa za koji je Donner pisao, De Tijd (Vrijeme), želio je da uradi isto, a jedino je posredovanje njegovih novinarskih kolega spasilo ga od takve mjere.

Vrijedno je napomenuti da se gradska uprava Venecije predomislila i na kraju nikada nije poslala gondolu s dijamantima u Holandiju.

Na međunarodnim turnirima 1950-ih, Donner je upoznao Ludeka Pachmana, koji je tada bio odani komunista, a nakon njihovih diskusija Donner je rekao: „Nikada neću kročiti u komunističke zemlje.“ Ovo je bio njegov stav sve do dolaska Fidela Castra na vlast na Kubi. U šezdesetim i sedamdesetim godinama, riječ Kuba je uzburkivala srca ljevičara u Zapadnoj Evropi. Za one koji su bili razočarani socijalizmom u sovjetskom stilu, pojavio se drugi model, ‘pravi’ socijalizam.

Kada je Donner prvi put igrao na Kubi 1964. godine, Ernesto ‘Che’ Guevara, veliki obožavalac šaha, često je dolazio na turnir. Donner je kasnije pričao da je jednom igrao protiv Chea i čak se sjećao otvaranja – Caro-Kann – ali kako je napisao: „Usprkos mojim najboljim naporima, nisam uspio rekonstruirati ostatak partije.“

Deseci hiljada oduševljenih obožavalaca sanjali su o posjeti „Ostrvu slobode“, i mnogi od njih su zaista otišli na Kubu, jer je Fidel Kastro bio „dobar komunista“, pa je Kuba bila sveta, a zapadni intelektualci su morali braniti ostrvo, graditi nove kuće i sjeći šećernu trsku. Harry Mulisch i Hein Donner takođe su pali pod čar „komunizma s osmijehom“ i bili fascinirani šarmantnim i harizmatičnim kubanskim vođom. Ali, za razliku od Mulischa, koji je tvrdio da su na Kubi čak i životinje ljepše, a ptičji pjev jasniji nego u drugim zemljama Latinske Amerike, Donner je brzo shvatio da je sve u zemlji trulo i na ivici raspada. No, upravo je zbog toga bilo neophodno pomoći.

-Nastaviće se-