Istorija, psihologija, tehnike, šampioni, svjetski rekordi i važni mečevi
Eliot Hearst i John Knott

22.nastavak

Capablanca pobjeđuje u partiji naslijepo protiv konsultantskog tima u sastavu J. Corzo, R. Blanco i R. Portela, u decembru 1910. u Havani (izvor Edward Winter).
Ipak, usprkos tom stavu, Capablanca je povremeno igrao partije naslijepo, uključujući i neke protiv nekoliko jakih igrača koji su igrali u konsultaciji. Tokom jednog takvog događaja u Klubu Liceo u Cienfuegosu na Kubi, dok je Capablanca bio zaokupljen „živahnim razgovorom s grupom mladih dama,“ igrao je naslijepo protiv petorice najboljih lokalnih amatera koji su se konsultovali međusobno, dajući im prednost konja. Partija je završena remijem (New York Times, 22. april 1918). Tri Capablancine partije naslijepo nalaze se u Trećem dijelu (Partije 349 — 351).
Ostali vrhunski igrači iz prve polovine dvadesetog vijeka koji su se isticali u igri naslijepo uključuju Gezu Maroczyja (1870–1951); Franka J. Marshalla (1877–1944), koji je bio prvak Sjedinjenih Država od 1909. do 1936. i o čijoj igri naslijepo će kasnije biti riječi; Akibu Rubinsteina (1882–1961); i Arona Nimzoviča (1886–1933), vodeću ličnost takozvane hipermoderne škole šaha.

Savielly Tartakover
Savielly Grigorievich Tartakover (1887–1956), rođen u Rusiji, tokom života je stekao austrijsko, poljsko i francusko državljanstvo. Bio je očigledno pošten čovjek s izuzetnim smislom za humor, a mnogi od njegovih šahovskih aforizama su i danas poznati. Jedan od njih glasi: „Pobjednik partije je onaj koji je napravio predzadnju grešku.“ Tartakover je povremeno igrao naslijepo, a u New Yorku 1924. godine — samo šest dana prije nego što je Aljehin postavio rekord od 26 istovremenih partija naslijepo — igrao je 10 partija odjednom u Manhattanskom šahovskom klubu (+6, -4). Tartakoverovi protivnici su uključivali Samuela Katza i Lestera Samuelsa, koji će kasnije igrati za Sjedinjene Države u meču putem kabla (New York Times, 21. april 1924).

Efim Bogoljubov
Efim Bogoljubov (1889–1952), koji je kasnije igrao (i izgubio) dva meča protiv Aljehina za svjetsko prvenstvo, stekao je značajno iskustvo u igri naslijepo tokom Prvog svjetskog rata, kada je bio zarobljen zajedno s Aljehinom i drugima. Najpoznatiji događaj vezan za njegovu igru naslijepo jeste da je nakon jedne od svojih egzibicija u Švajcarskoj doživio neugodu kada je izbrisan s fotografije igrača. Fotograf, ne shvatajući ko je Bogoljubov, kasnije je objasnio da je mislio da “debeljko s pivskom kriglom izgleda neprimjereno”.

Friedrich Sämisch (1896–1975) bio je briljantan igrač naslijepo. Njegova „tehnički savršena, brza i samopouzdana igra“ ostavila je veliki utisak na Aljehina. Godine 1925. od 26 simultanki naslijepo, s ukupno 300 partija, Sämisch je postigao izuzetan rezultat od 84,7 procenata (+232, -24, =44). Steinkohl (1992, str. 113–115) naziva Sämischa najboljim njemačkim igračem naslijepo svih vremena i navodi da, iako je njegova maksimalna brojka simultanih protivnika bila 20, najčešće je igrao na 10 tabli. Dva primjera njegove igre nalaze se u Trećem dijelu (Partije 435 i 436).
Hooper i Whyld (1992, str. 352–353) opisuju Sämischeve turnirske i meč uspjehe, ali i s tugom navode da je u kasnijim godinama često bio pod vremenskim pritiskom. „Izgubio je više partija zbog isteka vremena nego bilo koji drugi majstor, a na jednom turniru u Linköpingu 1969. izgubio je svih 13 partija na taj način. U ozbiljnim partijama jednostavno nije mogao donijeti odluku bez da prethodno ispita sve mogućnosti, iako je znao da dobro igra brzi šah … dobar primjer Karpovljevog mišljenja da sposobnost upravljanja vremenskim pritiskom nije nužno povezana s vještinom u brzopoteznom šahu.“ Tokom turnira njegovi prijatelji bi često skrivali njegovu lulu kada bi došao red na njegov potez — kako bi ga spriječili da gubi vrijeme na nju.
Drugi istaknuti igrači naslijepo s početka dvadesetog vijeka koji nisu težili obaranju rekorda uključuju Milana Vidmara (1885–1962), koji je stekao titulu velemajstora, iako je zapravo bio amater — studirao je elektrotehniku i bio profesor na Univerzitetu u Ljubljani — i Samuela Reshevskog (1911–1992), šahovsko čudo od djeteta koje je igralo naslijepo s osam godina, a kasnije u životu osvojilo prvenstvo Sjedinjenih Američkih Država osam puta (više o njemu kasnije). Sada se vraćamo na hronologiju obaranja svjetskih rekorda u simultankama naslijepo, počevši od ranih godina dvadesetog vijeka i podviga Harryja Pillsburyja, koji je 1900. godine bio prvi koji je izjednačio, a zatim i nadmašio Zukertortov rekord od 16 istovremenih partija naslijepo, postavljen 24 godine ranije.
(Nastaviće se)