„Shvatio sam – treba napraviti buku na putu“. Andrejkin o podmlađivanju šaha i meču godine  (6.nastavak)

Ruski velemajstor vidi jasnog favorita u borbi za šahovsku krunu

Piše: Nikolaj Kandišev

“Povremeno mi pada na pamet da ostavim šah”

Novinar: Kako ste počeli da se bavite šahom?

Dmitrij Andrejkin: Počeo sam da se bavim šahom sa pet godina. Tada je to bilo u Palati pionira u Rjazanju. Moj trener bio je sjajan čovjek, Viktor Aleksandrovič Požarski, nažalost, danas pokojni. Kako sam počeo? U dvorištu je bilo uobičajeno da se igra fudbal, kao i obično. Po priči, iako se toga lično ne sjećam, volio sam da igram igrice na konzoli. U nekom trenutku roditelji su odlučili da je to štetno i da je bolje da pokušam sa šahom. Iskreno mi se svidio i odmah me privukao. Brzo sam počeo da pobjeđujem, što je veoma važno u dječijem uzrastu. To je dodatno povećalo moj interes.

Prvi međunarodni turnir odigrao sam prilično rano, 1996. godine, kada smo išli u Kijev sa mamom i trenerom. Bilo je to veliko i novo iskustvo. Sjećam se jednog neprijatnog slučaja s tog turnira. Čini mi se da je Coca-Cola bila jedan od sponzora takmičenja ili je učestvovala iz dobre volje. Prije svake partije, ispred svakog učesnika bila je po jedna staklena boca. Desilo se da je neko uzeo moju. Sjećam se da sam se rasplakao. Ali su mi kasnije pronašli rezervnu bocu. Inače, tada sam baš volio Coca-Colu.

Sve je išlo brzo. Sa devet godina sam 1999. u Španiji osvojio Svjetsko prvenstvo u kategoriji do 10 godina. Tada sam dobio veoma ozbiljnog sponzora. Negdje od desete godine krenuo sam putem profesionalnog ili poluprofesionalnog šahiste.

Novinar:  Da li ste ikada razmišljali o tome da ostavite šah u zrelijim godinama? 

Dmitrij Andrejkin: Takve misli se povremeno javljaju. Posebno kada se pojavi neka kriza. To je neizbježno. Nije da bih ga potpuno napustio, već se postavlja pitanje koliko je smisleno nastaviti baviti se šahom profesionalno. Na primjer, nakon nedavnih turnira, ponovo sebi mogu postaviti slično pitanje. Ne zbog neke depresije ili nezadovoljstva, već zbog razmatranja svrhe i mojih mogućnosti u poređenju s mlađim konkurentima. 

Ako se profesionalno baviš šahom, želiš da napreduješ, da se boriš za visoka mjesta, a ne da ideš nizvodno. To više nije profesionalni šah. Po meni, to nema smisla. Tokom karijere takve misli su se pojavljivale nekoliko puta. Međutim, uspijevao sam da ih prevaziđem, da pronađem nove resurse i motivaciju. 

Novinar:  Koju ste alternativu razmatrali: blogerstvo, podučavanje ili nešto potpuno nevezano za šah? 
Dmitrij Andrejkin: Uspijevao sam u ključnim trenucima da pronađem  pravo rješenje. Prvi put se to desilo 2009. godine, kada sam upisao univerzitet. Alternativa se tada ogledala u nastavku obrazovanja. Veoma uspješno sam sledeće godine osvojio Svjetsko prvenstvo do 20 godina, što je otvorilo novi pravac u mojoj karijeri. Povremeno razmišljam o tome da nastavim obrazovanje. 

Trenutno imam motivaciju o kojoj sam ranije govorio. Jasno mi je da sunčanih dana nije mnogo preostalo. Ipak, vjerovatno bih ostao vezan za šah. U blogerstvu ne vidim perspektivu za sebe – tržište je izuzetno zasićeno. Iako donosi određenu stabilnost, povremeno strimujem na kanalu Fair Chess i imam nekoliko ugovora. To je stabilniji izvor prihoda od profesionalnog šaha. Zbog toga bih se vjerovatno posvetio podučavanju. Već imam nekoliko učenika, i to je proces koji mi se čini prilično zanimljivim. 

Novinar:  Koliko je teško prebaciti se na novu oblast?
Dmitrij Andrejkin: Kažu da mi prilično dobro ide objašnjavanje raznih stvari. Jasno govorim i proces učenja mi je prirodan. Možda je to i naslijeđeno. Moja baka je predavala na univerzitetu, a mama u školi. Ako bih profesionalno prešao u ovu oblast, naravno da bih morao usavršiti još neke vještine.

Novinar: Da li učite svoje ćerke šah?
Dmitrij Andrejkin: Starija, koja ima 10 godina, pokušavala je da igra. Vjerovatno je u to vrijeme počela da se zanima za kompjuterske igre na iPad-u. Trudimo se da im to dajemo u manjoj količini, ali ona se zaljubila u strategije. Kada se tu „zarazi“, postalo je prilično teško da je zaintrigiramo za šah. U naše vrijeme igrali smo na „Dendi“, Mario je skakao ili smo pucali na patke. Sada su igre savremenije. Sjajno uči, ali je ipak više voljela kompjuterske igre nego šah. Mlađa, koja ima pet godina, veoma je strastvena. U suzama je kad je neko pobijedi, a kad ona pobijedi, jako je srećna. Ima tu neku unutrašnju želju. Imamo knjige od Aleksandre Kosteniuk, takve dječije šahovske vodiče. Sve ih je riješila. Kao pripremu za školu upisali smo je na časove šaha. Najvažnija stvar je da postoji iskrena želja.

(Uskoro nastavak)

https://www.sovsport.ru/chess/articles/osoznal-nado-poshumet-na-dorozhku-andrejkin-o-molodeyushhih-shahmatah-i-matche-goda

17.11.2024