Istorija, psihologija, tehnike, šampioni, svjetski rekordi i važni mečevi
Eliot Hearst i John Knott

18.nastavak
Johannes Zukertort

Johannes Zukertort
(Izvor Edward Winter).
Jan Herman Cukiertort (rođen u Lublinu – tada dio Ruske Poljske – 1842., umro u Londonu 1888.) bio je, po gotovo svim mjerilima, neobičan čovjek. Od 1855., kada se njegova porodica preselila u Breslau u Prusiji, njegovo ime je promijenjeno u njemačku verziju po kojoj je sada poznat – Johannes Hermann Zukertort. Popularni, čak senzacionalistički prikaz njegovog života i dostignuća saželi su Chernev (1974) i Hooper & Whyld (1984, stranice 387–388), koji se prilično slažu, a neki detalji iz ovog prikaza su predstavljeni ovdje zbog njihove zabavne vrijednosti. Međutim, treba ostati skeptičan u vezi s mnogim Zukertortovim navodnim postignućima, posebno izvan šaha.
Prema ovim izvještajima, Zukertort je 1872. godine izjavio da je postigao tečno ili skoro tečno znanje mnogih jezika (engleski, italijanski, španski, francuski, grčki, latinski, hebrejski, ruski, turski, arapski i sanskrit) – italijanski kako bi čitao Danteovu Božanstvenu komediju, španski za Don Kihota od Servantesa, a sanskrit kako bi istražio porijeklo šaha. Tvrdio je da je stekao diplomu doktora medicine 1865. na Univerzitetu u Breslauu, nakon što je studirao hemiju kod poznatog Roberta Bunsena u Heidelbergu i fiziologiju kod uglednog medicinskog naučnika i patologa Rudolfa Virchowa u Berlinu.
I to nije sve. Zukertort je tvrdio da je stručnjak u mačevanju, najbolji igrač domina u Berlinu 1870-ih, jedan od najboljih igrača vista svog vremena, i toliko dobar strijelac da je bio „moralno siguran“ da će pogoditi Asa Srca s udaljenosti od 15 koraka. Tvrdio je takođe da je vojni veteran koji je služio u pruskoj vojsci, te da je u bici kod Gravelottea u Francuskoj svaki drugi oficir iz njegovog puka bio ubijen ili ranjen. Navodno je osvojio devet medalja za hrabrost, bio teško ranjen dvaput i ostavljen na bojnom polju pod pretpostavkom da je mrtav. Ovo su neka od postignuća o kojima je Zukertort govorio.
Dugo nakon što su mnogi postali skeptični, velemajstor Jan Timman je u časopisu New in Chess (2004, br. 2, stranice 93–94) komentarisao primjedbe Roberta Hübnera koji je tvrdio da, između ostalog, nema dokaza da je Zukertort imao diplomu iz medicine. Timman se složio s Hübnerom da je Zukertort bio „nepopravljivi hvalisavac“ i pripovjedač nevjerovatnih priča. S lakoćom bismo se mogli složiti s Reeom (2005b) da su neki od Zukertortovih tvrdnji nadmašili čak i priče o Baronu Minhauzenu. Međutim, najautoritativnije pobijanje popularnog prikaza Zukertortovih podviga dali su Domański i Lissowski u svojoj detaljno istraženoj knjizi Arcymistrz z Lublina („Velemajstor iz Lublina,“ 2002). Ree je opširno govorio o temi „Minhauzenovih priča“. Zukertort je umro sa 45 godina, što je navelo Cherneva da citira izjavu Francisa Bacona da „čovjek može biti mlad godinama, ali star po iskustvima.“ Uprkos skepticizmu prema mnogim Zukertortovim tvrdnjama o velikim dostignućima izvan šaha, materijal predstavljen ovdje o njegovom igranju šaha na slijepo je vjerovatno tačan; pribavljen je iz nekoliko nezavisnih izvora, a ne iz Zukertortovih vlastitih izjava i pisanih djela.
Zukertort je naučio šah oko 18. godine, što je relativno kasna dob za nekoga ko postaje svjetski igrač. Počeo je redovno igrati s Adolfom Anderssenom, u početku uz konja fore, ali ubrzo je igrao ravnopravno. Anderssen je bio uglavnom smatran najboljim aktivnim igračem na svijetu većim dijelom razdoblja od 1850-ih do oko 1870., iako je izgubio meč od Morphyja 1858. (+2, -7, =2) nakon sedam godina tokom kojih je malo igrao šah. Zukertort je igrao dva meča s Anderssenom, izgubivši prvi 1868., ali pobijedivši drugi 1871. Kako bi pronašli majstora koji bi mogao parirati Steinitzu, neki londonski igrači su platili Zukertortu da dođe u London, gdje se nastanio 1872. Međutim, nije mogao dostići Steinitzov nivo igre, izgubivši dva meča od njega, jedan veoma loše 1872. (+1, -7, =4) i drugi 1886. u prvom meču koji je uglavnom priznat kao svjetsko prvenstvo (+5, -10, =5). Zukertort je bio psihološki i fizički devastiran nakon svog drugog poraza od Steinitza. Nastavio je da igra u Londonu, ali je umro 1888., doživjevši moždani udar dok je igrao partiju u Simpsonovom Divanu – londonskom ekvivalentu pariškog Café de la Régence.
Izvještaj o simultanci „na viđeno“ koju je Zukertort održao u Manhattan Chess Clubu 1883. godine sadržao je živopisni opis njega i njegovih manira:
„Dr Zukertort je vitak gospodin, nešto niži od srednje visine, s malom crvenkastom bradom, smeđom kosom pažljivo počešljanom, i umornim očima. Ima prilično izražen nos, i opšti izgled čovjeka s mnogo misli i iskustva. Zaustavio bi se ispred svakog igrača, promislio nekoliko sekundi o sljedećem potezu, često bi protrljao bradu prstima, napravio potez i prešao na sljedeću tablu. Ponekad bi razmijenio nekoliko poteza u brzom nizu s jednim igračem. Kada bi se umorio, polako bi izvadio cigaretu, zapalio je i povukao nekoliko dimova.“
[New York Times, 3. novembar 1883.]
Baš kao i kod Paulsena, postoji priča o veličini Zukertortove glave. Kada se A.B. Hodges (bivši prvak SAD-a, 1894.) prisjećao 1941. svog osamdesetog rođendana, govorio je o igranju protiv Zukertorta u Louisvilleu, Kentucky, početkom 1880-ih. Kada je Zukertort stigao, stavio je svoj šešir na prozorski okvir. Hodges je primijetio da je to bio veliki šešir, na što je Zukertort objasnio da ga je donio iz Engleske jer je bio veličine 9½, i smatrao je da bi bilo teško pronaći takav u SAD-u.
Hodges je ispričao: „Tada sam pomislio koliko je apsurdno da pokušam pobijediti čovjeka s glavom poput te. Bio sam u pravu – pobijedio me.“
Zukertort se počeo zanimati za šah naslijepo 1860-ih. Njegov biograf Tomasz Lissowski izvještava da je održao simultanku naslijepo na tri table 1864. u Poznanju, tada dijelu Pruske, a danas Poljske, te na simultanke na pet, sedam i devet-tabli 1868. u Berlinu. Tokom 1870-ih i 1880-ih Zukertort je održavao brojne simultanke na slijepo u Evropi i Americi, susrećući se s do 14 protivnika istovremeno. Godine 1876. postavio je novi svjetski rekord u broju simultanih partija igrajući 16 odjednom u St. George’s Chess Clubu u Londonu (+12, -1, =3; 84,4 posto), nadmašivši 15 partija Paula Morphyja.
(Nastaviće se)