Anand: Mind Master (56.nastavak)

56. nastavak

Veselin Topalov – Viswanathan Anand (0-1) 
12. partija, Svjetsko prvenstvo 2010, Sofija 

CRNI DOBIJA 

Ovo je bila partija u kojoj me obuzimala stalna misao da ništa ne ide po planu. U jedanaestoj partiji bio sam veoma blizu poraza, a baš u trenutku kada je napetost dostigla vrhunac, moj protivnik je iznenada popustio. To je bio trenutak kada je blokada konačno prekinuta, i osjetio sam kako se situacija napokon rješava. Emotivni preokreti tokom meča učinili su trenutak kada sam konačno vidio da vjetar okreće u moju korist veoma posebnim.

Otpornost je jedini odgovor na probleme. Kada se suočiš s teškim situacijama – a one ponekad dođu kao oluja – tvoj glavni fokus treba biti na prihvatanju da, iako stvari nisu onakve kakve bi želio da budu, to je ono s čime se moraš da nosiš. Tada to trebaš riješiti praktično. Takođe je važno zapamtiti da, bez obzira na to sa čim se suočavaš, moraš sebi dati određene šanse za uspjeh. Pogledaj duboko u sebe i pronađi resurse koji će te izvući iz situacije – ako se unaprijed uvjeriš da je sve izgubljeno, potkopavaš prednosti koje imaš na svojoj strani.

DVA GRADA, JEDNA DRŽAVA
BORBA PROTIV NAUČENE NEMOĆI

„Vrijeme tvog vladanja kao svjetskog prvaka je pri kraju,“ vrištalo je u mom umu. Kao zombi sam ušetao u radnu sobu. Moji sekundanti su podigli pogled s ekrana, blijedih lica, i svi smo čekali da neko prekrši tišinu. Moj mozak je manično prolazio kroz sva uvjeravanja koja sam dao sebi i svom timu prije dvije godine, nakon poraza od Topalova u prvoj partiji Svjetskog prvenstva u Sofiji. Pomislio sam: „Ne bi škodilo da to pokušam opet.“

Pročistio sam grlo i čuo kako govorim da to nije najgora situacija i da imam mnogo prilika pred sobom. Ali ovaj put me izdao moj glas. Nisam vjerovao nijednoj riječi koju sam izgovorio, i znao sam da moj tim može pročitati razočaranje u mom tonu.

Gelfand, moj protivnik na Svjetskom prvenstvu u Moskvi 2012. godine, i dobar prijatelj, iznenada je oduzeo onaj topao, umirujući osjećaj smirenosti koji sam imao nakon šest uzastopnih remija, ostavivši me da pijem hladnu kašu osjećaja izgubljenosti i prognanosti.

Bila je to borba za očuvanje moje titule, ali za mene i Gelfanda, činilo se kao da nam zapravo nije smetalo da  dobro sparingujemo i zadržimo se na tome. Svakog dana, tokom šest remiziranih partija, činilo se da smo jednostavno bili sretni što sjedimo jedan naspram drugog, igramo naše pripreme, pokazujemo napredak u nekim područjima i vraćamo se na trening; skoro kao da je domaći zadatak jedini razlog zašto smo tu. Nijedan od nas nije vršio ozbiljan pritisak na drugog. Ali, ovaj poraz na kraju sedme partije izgledao je kao kršenje imaginarnog dogovora. To me uzrujalo.

Odjednom, suočio sam se s problemom: morao sam pobijediti u jednoj partiji. To nije bila nova dilema. Već neko vrijeme sam se borio da pronađem način da pobijedim. Nakon svoje pobjede na Svjetskom prvenstvu 2010. u Sofiji, završio sam na drugom mjestu u Bilbau i Nanjingu, dijelio drugo mjesto na London Chess Classicu, a sljedeće godine, u januaru 2011., dobio još jedno drugo mjesto na Wijk aan Zee. Da budem iskren, kao aktuelni svjetski prvak, nisam osvojio nijedan turnir u posljednje dvije godine. Bilo je neke utjehe u tome što moj rejting nije bio ozbiljno pogođen.

Uzeo sam pauzu od igranja turnira nakon što je moj sin, Akhil, rođen u aprilu 2011. Sjećam se da sam noć proveo s Arunom u bolnici prije nego što je Akhil rođen i znao sam da moj život nikada više neće biti isti. Uložio sam iskrene napore da pomognem oko bebe. Da budem iskren, moj posao se svodio na mijenjanje pelena i neizbježno pronalaženje da sam isprljan. Često sam ja bio taj koji je trebao promjenu nakon svega toga.

U julu, Carlsen me je pretekao kao svjetskog broja 1 i, negdje usred svega toga, iznenada sam udario u zid u svojoj igri. Loše sam završio na Bilbao Masters 2011, odigrao sam niz od devet remija na Taljevom memorijalu i imao katastrofalan nastup na London Chess Classicu iste godine. To su bila tri strašna rezultata u isto toliko mjeseci. Nakon prvog slučaja, rekao sam sebi da se takve stvari dešavaju i da se mogu ispraviti. Ali postojala je još jedna sitna stvar: nije mi bilo baš jasno šta trebam ispraviti. Osjećao sam se kao padobranac koji slobodno pada licem prema dolje, bez obećanja da će se padobran otvoriti da ga spasi od strašnog kraja.

Nisam imao puno vremena da se zadržavam na tome. Imao sam meč za svjetskog šampiona u maju 2012. godine, i bilo je neophodno da stavim svoje brige na stranu i branim svoju titulu. Ono što tada nisam očekivao bilo je to da ću se suočiti s kreativnom krizom. To će se s vremenom samo pogoršavati.

Nije bilo kao da je ova katastrofa iznenada udarila bez upozorenja. Svake druge godine sam igrao mečeve za Svjetsko prvenstvo. U tom trenutku, nisam želio dalje razmišljati o tome šta nije u redu s mojim postotkom pobjeda u drugim partijama tokom godine, pa bih odbacio tu misao i fokusirao se na trenutni meč. To je bila greška. Pripremio bih se za meč i pobijedio, ali bih se brzo našao ponovo na početku, jer je dobar rezultat prikrivao probleme u mojoj igri. Bilo je lako obmanuti se misleći da sam konačno pronašao svoju formu i da se sada mogu pripremiti za uspon.

Postojao je i unutrašnji otpor prema radu odmah posle meča za svjetskog šampiona, jer kontinuirana igra i napetost čine da se osjećaš umoran od rada, umoran od šaha.

Tokom čitave druge polovine 2011. godine, sve do mog meča protiv Gelfanda, pobijedio sam samo četiri klasične partije. Ponekad, strašna statistika se zadrži u tvojoj glavi kao stara pjesma. Moj tim je osjetio krizu u kojoj sam se nalazio kada sam počeo da gubim od Rustama u rapid partijama na treninzima, na tromjesečnom kampu koji smo počeli sredinom januara 2012. u Bad Sodenu. To se nikada prije nije dogodilo. Na Bundesligi u aprilu te godine, našao sam se u teškoj situaciji protiv Sergeja Tiviakova i izgubio od njega, prije nego što sam pobijedio njemačkog igrača Rainera Buhmanna. Iako su se povremene pobjede dešavale, bilo je očigledno da nešto nije u redu. Psihološki, pretvorio sam se u ježa. Bio sam u stanju strpljivo da sjedim i čekam da se ukaže prilika, jer ne-pobjeđivanje partija u meču nije problem sve dok ih ne izgubiš. Ali jednostavno nisam mogao donijeti ništa novo ili kreativno na tablu.

(Nastaviće se)