Anand: Mind Master (40.nastavak)

40. nastavak

Gledajući Karpova i shvatajući šta se dešava kada ne radite s najboljom tehnologijom, to je postalo dio mog iskustva. Možda mi je to, na neki način, pomoglo da prihvatim promjene. I dalje postoje trenuci kada se opirem novim informacijama, ali s vremenom sam sebi postavio pravilo da omogućim svom umu da istražuje nove metode i pronađe načine kako da ih uključi u moj rad, jer jednostavno morate pratiti nove trendove.

S pristupom većoj količini podataka, današnji igrači imaju priliku uočiti više obrazaca, i ako su njihove oči uvježbane da ih prepoznaju, to poboljšava sposobnost prepoznavanja obrazaca i razumijevanje novih pozicija. Međutim, ako se podaci ne razumiju, njihov efekat može biti negativan. Ako jednostavno gledate mnogo varijanti bez sagledavanja šireg obrasca ili ne razvijete osnovno razumijevanje onoga što se dešava u širem kontekstu, tada podaci mogu postati teret, a ne pomoć. Potpuna zavisnost o podacima također nije poželjna.

Na primjer, bilješke o otvaranjima u šahu danas su obimne i detaljne, ali ako se igrač jednostavno prepusti podacima i ne vježba stvarne varijante i poteze, vjerovatno neće biti u stanju da te informacije korisno primijeni u stvarnoj partiji. Ključ je da primite sve informacije, a zatim radom za tablom razvijete metod koji će vam pomoći da se nosite s mogućim situacijama i stavite ih u pravi kontekst.

Tokom Svjetskog prvenstva 2007. godine u Meksiku, Nielsen je došao na ideju da pustimo naše računare da igraju jedan protiv drugog. Tako smo uključili naše programe, unijeli pozicije i ostavili ih da igraju tokom noći. Ideja je bila da šahovske mašine odigraju varijante otvaranja koje su nam bile relevantne kako bismo provjerili njihovu vrijednost i pronašli inspiraciju iz tih partija. Ujutro bismo pregledali partije koje su mašine generisale da vidimo ima li nečega što možemo iskoristiti u pripremi. Kako bismo izbjegli osvjetljenje ekrana dok smo spavali, ostavljali bismo računare u kupatilu, a vrata bismo malo odškrinuli da se mašine ne bi pregrijale.

Jednog slobodnog dana tokom turnira, Aruna i ja smo gledali urnebesno smiješan film Zoolander s Benom Stillerom na mom računaru kada se zamrznuo. Tu smo se našli usred turnira koji je trebao odlučiti svjetskog prvaka, a moj računar, koji se pregrijao zbog svih tih iscrpnih partija koje je odigrao, činilo se da je potpuno prestao da radi. Brzo smo pretražili Google tražeći rješenje, i prema preporukama, držali smo ventilator laptopa ispred otvora klima uređaja, pri čemu se Aruna dobrovoljno popela na stolicu i sto kako bi to uradila.

Ovo je postalo naša rutina. Svaki dan, nakon što bi mašine igrale partije satima, računari su imali „hlađenje“ ispred otvora klime. Na kraju, Nielsenov eksperiment s našim mašinama se isplatio, omogućivši nam da generišemo ideje i izgradimo samopouzdanje koje dolazi s osjećajem da smo tehnologiju iskoristili na pravi način.

To nije bilo poput meča za svjetskog prvaka 2010. godine u Sofiji, kada smo se osjećali bespomoćno pred glasinom da moj protivnik, Topalov, ima pristup računarskom klasteru sa 112 jezgri izuzetno superiornog hardvera, koji je pokretao najnoviji program šahovskog motora Rybka 4. U to vrijeme nisam mogao ni zamisliti kakvu pomoć bi superkompjuter mogao pružiti Topalovu, jer nikada nisam radio s nečim tako moćnim.

Ono što nas tada nije obuzelo je da se ne radi o tome koliko je „super“ računar, već o sposobnosti softvera da iskoristi svaku kapacitet svoje snage. Drugo (i važnije) pitanje je da li brži automobil može da vas odvede na mjesto na kojem sporiji automobil ne može, ili vas samo brže odvede na isto mjesto? Brži automobil koji vas ne vodi na drugačije mjesto je, pa, samo brži automobil. Scenarij je bio prilično sličan onome između superkompjutera i regularnog hardvera.

Kada su u pitanju podaci, potreba za diskrecijom dolazi do izražaja. „Što više, to bolje“ svakako nije pametan princip kojim se treba voditi. Malo je koristi od velike količine informacija ako vas to dovodi do zbunjenosti oko izbora koji trebate napraviti. Mnoge od najljepših partija koje sam odigrao desile su se u trenucima kada sam znao vrlo malo i imao samo jednu stratešku temu ili jasan cilj koji sam nastojao postići. Važno je imati tačne informacije (čak i ako ih je manje) nego biti zatrpan i zbunjen ogromnom količinom podataka.

Na pamet mi pada moja pobjeda protiv Fabiana Caruane u avgustu 2017. godine na Sinquefield Cupu u St. Louisu. Odigrao sam Englesko otvaranje, što je bilo neobično i iznenađujući izbor s obzirom na to da sam ga u svojoj karijeri koristio veoma rijetko. Caruana je odgovorio varijantom sa kojom nisam bio upoznat. Ubrzo je postalo jasno da, osim svih podataka, jednostavno moramo nastaviti igrati staru dobru igru na tradicionalan način – koristeći naše instinkte i strategiju temeljenju na iskustvu. Bio sam neumoran u svom napadu na crnog kralja, uprkos tome što je Caruanina figura visila na sedmoj liniji i predstavljala prijetnju mojoj kraljici. Nastavio sam dalje, izlažući njegovog kralja jakom vatri. Posljednji potez u nizu, gdje je moja kraljica na d4 polju ušla, izložena hvatanju crne figure na d8, bio je dovoljan da završim partiju. Caruana je očigledno propustio tu priliku. U tom trenutku, bilo je važno da se ne fiksiram na činjenicu da nemam nikakvu posebnu pripremu. Ispostavilo se da je to bila jedna od najljepših partija koje sam ikada odigrao.

S nedavnim ulaskom vještačke inteligencije na scenu, pojavio se novi nivo nepoznatog s kojim se treba suočiti. Osnovni zadatak je razumjeti šta se promijenilo s AI-jem i koja područja ostaju netaknuta njenim postojanjem. Računari se mogu posmatrati kao nastavak onoga što su knjige predstavljale u organizaciji informacija – samo što to možda rade na superiornijem nivou i koristeći različita sredstva. U prilagođavanju tim sredstvima, potrebno je promijeniti svoje vještine.

(Nastaviće se)