26.nastavak
Nesumnjivo, bio je izraziti favorit i očekivao sam da će krenuti agresivno na mene, pa sam usmjerio svoju energiju na to da ne krenem Shortovim putem i izgubim previše partija na početku, jer kada te rano zadesi nekoliko poraza, rezultat postaje beznadežan bez šanse za preokret, a ishod je praktično unapred poznat. (Godine 1993., Short je izgubio tri od prve četiri partije i Kasparov je osvojio titulu s velikom razlikom 12,5-7,5.) Znao sam da će moj meč protiv Kasparova biti dugotrajna borba, pa je ideja bila da ne forsiram ništa na početku.
Osjećao sam da me Kasparov prilično ozbiljno shvata za ovaj meč – moguće zato što me nije mogao u potpunosti „pročitati“ i nije mogao procijeniti kada igram oprezno. Takođe, jedan od njegovih najvećih strahova tada bio je da će izgubiti titulu zbog samozadovoljstva. Kasparov je po prirodi bio izrazito samopouzdan, ali nije bio sklon da se opusti od prekomjerne sigurnosti, i teško da je bio takav za meč protiv mene.
Njegov rezultat protiv mene, koji je u početku bio negativan 1991. godine, popravio se s pobjedama u Dortmundu 1992., Linaresu 1993. i 1994., te na Taljevom memorijalu sledeće godine.
Za mene je meč protiv Kasparova bio kao popis svih stvari koje ne bih trebao pokušavati u sličnim situacijama velikog značaja. Prije meča, sve sam radio sam – pregovarao sa sekundantima, rezervisao letove i hotele, te pozivao bliske prijatelje da dođu i pruže moralnu podršku. Pretpostavio sam da će to biti jednostavno produženje prelaska u vlastitu kuću prošle godine u Collado Medianu, kilometar dalje od kuće Nieves i Mauricea. Mislio sam da će prisustvo prijatelja pomoći u smanjenju pritiska. S obzirom na to koliko je meč bio napet i stresan, ovo je, gledano unazad, bila krajnje naivna ideja.
Moji roditelji su stigli u New York prije početka meča i kada je moj otac shvatio da čak nemam ni ugovor za meč, preuzeo je na sebe da pregovara s PCA-om. Naravno, PCA je imao iskusne pravnike na svojoj strani, dok moj otac nije imao ni mnogo iskustva u takvim stvarima, niti uvida u to kako funkcioniše šahovski svijet. Ipak, njegova inicijativa da se uslovi stave na papir bila je razumna i mogla bi mi pomoći u slučaju bilo kakvih nepravilnosti ili kršenja.
Neposredno prije početka meča, saznao sam vijest koja me iznenadila i prouzrokovala mi kratak trenutak bola: čuo sam da je Kramnik dio Kasparovljevog tima. Upoznao sam Kramnika prvi put tokom turnira u Moskvi 1989. godine – nevjerovatno visok momak, otprilike šest godina mlađi od mene, u šorcu i majici, s cigaretom nježno držeći među prstima. Ostao mi je negdje u pozadini sjećanja dok sam bio zauzet nastupima na takmičenjima kandidata. Ponovo je iskočio u prvi plan posle turnira u Dortmundu 1992., koji je osvojio. Puno se pričalo o njemu, svi su ga hvalili, a Kasparov je tada izjavio da je Kramnik najveći talent ikad viđen i da će vjerovatno biti njegov sledeći izazivač.
Ubrzo smo Kramnik i ja počeli redovno da igramo jedan protiv drugog na turnirima i razvili smo bezopasan rivalitet, jer smo obojica shvatali da još uvijek nismo bili direktne prijetnje jedan drugom. Bio je topao, prijateljski nastrojen i privržen, s jedinstvenim smislom za humor, te je često davao zapanjujuće izjave s nevjerovatnom ravnodušnošću. Uvijek sam vjerovao da smo obojica rivali u borbi protiv Kasparova, i nikada mi nije palo na pamet da bi mogao izabrati da radi u timu protiv mene. Dovoljno sam se brzo sabrao i shvatio da vjerovatno nemam pravo da se osjećam uvrijeđeno, pa sam nastavio dalje.
Sada mi se čini smiješnim kada pomislim da mi je grad koji se pojavljuje u jednoj od mojih omiljenih pjesama, koju izvodi Frank Sinatra, ponudio i mjesto održavanja meča i životnu lekciju.
Kasparov i ja smo trebali odigrati 20 partija tokom pet nedjelja – po četiri svake nedjelje bez prekida ili dodatnih dana odmora, i uz vremensku kontrolu od dva sata za prvih 40 poteza u svakoj partiji, jedan sat za sledećih 20 poteza, nakon čega bi svaki igrač imao dodatnih 30 minuta za preostale poteze. Manhattan je izgledao zapanjujuće s visine od 1.310 stopa, a gledaoci su plaćali pet puta više od redovne cijene ulaznice za posmatračku platformu od 15 dolara da bi bili smješteni u gledalištu meča. Stakleni zidovi koji su nas dijelili od njih i ostatka svijeta nisu bili dovoljno zvučno izolovani, pa smo mogli čuti njihovo čavrljanje i korake nestrpljivih posjetilaca, a povremeno čak i komentare Mauricea Ashleyja i Daniela Kinga dok su analizirali naše poteze.
(Nastaviće se)