
(8. nastavak)
Nije me majka naučila samo šah. Naučila me da plivam, tako da je mogla da bude sa mnom u bazenu u našoj kući u Manili i ponudila se da bude neka vrsta spasioca dok sam se igrao. Bila je velikodušna u svojoj ljubavi prema meni. Jednom, nakon što sam je nagovorio zbog iznenađenih pogleda koje su razmjenjivali moji školski drugovi kada me došla pokupiti iz škole odjevena u sariju, kupila je sebi zapadnjačku odjeću kako bi je mogla nositi kada me pratila.
Vratili smo se u Madras 1980. godine, kada sam imao jedanaest godina, i ponovo sam upisao časove tenisa. Moji dani su bili ispunjeni rasporedom: ustajanje u 5 ujutro, dolazak u tenisku akademiju za pola sata, povratak kući, tuširanje, presvlačenje, žureći odlazak u školu i, nakon što su časovi završili, odlazak u Taljev klub. Ubrzo je postalo jasno da moj tenis ne napreduje, ali moj šah se razvija, pa sam odustao od tenisa i bio sretan što sam sebi priuštio dodatni sat sna ujutro.
Te godine imao sam svoje prvo iskustvo s velemajstorom kada je latvijsko-sovjetski igrač Vladimir Bagirov posjetio Čenai. Bio sam među grupom školske djece protiv kojih je odigrao simultanku. U jednom trenutku igre ponudio sam mu remi. Pogledao me, zatim moju tablu, uzeo svog topa i mog lovca i, s jakim ruskim akcentom, pitao me zašto sam mu to ponudio. To je bila moja prva lekcija u procjeni figura i njegovo odbijanje mog predloga natjeralo me da shvatim da ne dobijaš uvijek remi kada ga ponudiš.
Tada sam već bio stručnjak za uobičajene petominutne brzopotezne partije koje su se igrale u klubu. Po pravilima, pobjednici su mogli zadržati svoje mjesto za stolom, dok su oni koji su izgubili morali da se vrate u red i čekaju svoj sledeći red. Često bih sjedio na jednom kraju stola dok bi se moji protivnici smjenjivali na drugom kraju sa svakom partijom. Za razliku od časova tenisa, ovdje sam mogao igrati koliko god želim. Takmičenja organizovana po uzrastu su tada bila rijetka, i morao si se nositi s igračima svih snaga i tipova. Česti mečevi su takođe značili da sam bio izložen svježim teorijama i raznolikim stilovima igre, a ovo iskustvo ne samo da je efikasno smanjilo vrijeme učenja, već je takođe eksponencijalno doprinijelo mom rastu kao igrača.
U klubu su me, međutim, gledali kao umišljenog dječaka koji bi pobjeđivao starije igrače u blitz partijama i prekidao predavanja koja je držao Manuel Aaron o taktici koju su koristili sovjetski velemajstori, dajući nepotrebno predloge o alternativnim potezima.
Jedan kolega igrač se jednom požalio mojoj majci da se loše ponašam. Iznenadilo me to, jer to nije bila moja priroda ni namjera.
Prošao sam kroz ogroman broj lokalnih turnira 1981. godine. To je također bila godina kada sam igrao šah s majkom posljednji put. Otišli smo u Šimlu na porodični odmor i jedne večeri, zahvaljujući strašnom nevremenu, našli smo se zarobljeni u našem hotelskom sobi. Kako nismo imali šta da radimo, igrali smo Monopol, moju omiljenu društvenu igru tada, pored šaha, ali ubrzo smo moja majka i ja zaigrali šahovsku partiju. Odigrao sam vrlo smiješan plan otvaranja i, iako sam bio mnogo jači igrač od nje, izgubio sam. Nikada više nismo sjeli nasuprot stola da igramo jedno protiv drugog, iako smo nastavili da razgovaramo o šahu i putujemo zajedno na turnire.
Na nacionalnoj sceni sa postao primijećen nakon što sam osvojio titulu nacionalnog sub-juniorskog šahovskog prvaka 1983. godine. Rođak moje majke, koji je živio u Goi, ugostio nas je kada smo putovali tamo za turnir i jedan od nezaboravnih trenutaka sa putovanja je hrana koju nam je poslužio, posebno ukusno povrće ‘au gratin’ koji je savladao iz popularnih kuvara indijske autorice Tarle Dalal. Ostali aspekti turnira takođe su bili jednako uživanje, posebno moje pobjede.
Te godine sam takođe pobijedio devetostrukog nacionalnog prvaka i mog bivšeg trenera u Taljevom šahovskom klubu, Aarona, na Nacionalnom ekipnom prvenstvu u Bombaju. Tada sam imao trinaest godina. To je bio drugi put u dvije godine da sam ga pobijedio. Prethodni put se desio na Prvenstvu okruga 1982. godine u Čennai. Kampus Indijskog instituta tehnologije (IIT) u Bombaju, u Powai, bio je domaćin nacionalnog prvenstva i iako je šahovski savez okruga Madras donio ambicioznu odluku da formira tim perspektivnih tinejdžera iz države, Madras Colts, nisu imali novca da finansiraju naše učešće.
Kao rezultat toga, poznati indijski pjevač S.R. Balasubrahmanyam je intervenisao i pristao da sponzoriše tim. Iz nekog razloga, imao sam utisak da bih trebao ponuditi gospodinu Balasubrahmanyamu, kao znak zahvalnosti za njegovu dobrotu, malo novca koji mi je moja majka povjerila. Srećom, preovladao je zdrav razum i nisam to učinio. Tokom partije protiv Aarona, bio sam strašno bolestan, tresao sam se od groznice i pojavio se za tablom umotan u vunenu odjeću, usred sparne majske vrućine. Na kraju sam ga pobijedio i osvojio nagradu za najbolju tablu.
Partija protiv Aarona bila je za mene početna tačka duge, neprekinute serije uspjeha. Bila je to nagrada za sav trud koji sam uložio do tada – iako toga tada nisam bio svjestan. Sledeće godine osvojio sam titulu internacionalnog majstora, a prije svog šesnaestog rođendana postao sam nacionalni šampion.
(Nastaviće se)