
Bilo kakva rasprava o tim vremenima bila je isključena. Naišao sam na zid; njegovo mišljenje, formirano jednom za uvijek, ostalo je nepokolebljivo. Ako bih insistirao, ili koristio ono što mi se činilo kao jaki argumenti, razgovor bi završavao reakcijom, sličnom onoj Staljinovoj tokom njegovog poznatog telefonskog razgovora sa Pasternakom, kada je na pjesnikovu sugestiju da se sastanu i razgovaraju o životu i smrti, diktator jednostavno spustio slušalicu.
U avgustu 1991. u Briselu, nakon zaključenja intervjua, novinar ga je upitao: „Razumljivo je da sada ne možete konkurisati za svjetsko prvenstvo, ali zašto ponekad ne igrate brzopotezni šah ili jednostavno ne igrate šah iz zadovoljstva?“
„Mladiću“, odgovorio je Botvinik, ne gledajući ga. „Zapamtite ovo: nikada nisam igrao šah iz zadovoljstva.“ Uvijek je, čak i u mladosti, snažno se protivio brzopoteznom šahu, bacanju figura po tabli, neozbiljnosti. Botvinik nije igrao iz zadovoljstva, već je slijedio svoju predodređenost, smatrajući da ispunjava životni zadatak, zadatak koji mu je povjerila njegova domovina.
Botvinikova knjiga memoara zove se “Postizanje cilja”. U njegovom životu postojao je jedan cilj: osvojiti titulu svjetskog prvaka za svoju zemlju. Krenuo je prema tituli, rušeći sve prepreke, ne razmišljajući o njenom značenju.
Nadežda Mandelštam: „Cilj i značenje nisu ista stvar, ali u mladosti problem značenja je dostupan samo nekolicini. On se percipira samo kroz lično iskustvo, postajući usko isprepleten s pitanjem cilja, i zato se o njemu češće razmišlja u starosti, ali ni tada ne razmišljaju svi, već samo oni koji su spremni za smrt i osvrću se na život koji su vodili. Većina to ne čini.“ Postizanje cilja je prvobitno bilo nazvano “Samo istina”. Događaji i činjenice, propušteni kroz prizmu Botvinikovog ‘ja’, činili su mu se jedinim ispravnima. Rusoove riječi: „Možda se desilo da sam predstavio kao istinu ono što mi se činilo kao istina, ali nikada nisam predstavio kao istinu nešto što sam znao da je laž“, činile bi mu se preblagima. S druge strane, riječi Marka Pola: „Sve što sam rekao o salamandru je istina, a sve drugo što se kaže su laži i izmišljotine“, mogle bi biti dostojan epigraf njegove knjige.
Istovremeno je bio topao i saosjećajan prema onima koje je smatrao svojim prijateljima, pedantan, ali zaštitnički nastrojen i pažljiv prema svojim učenicima, ljubazan i uljudan u svakodnevnom životu. Oni koji su poznavali ovu stranu njegove ličnosti snažno su stajali uz svog Botvinika.
S vremena na vrijeme bi citirao ruske klasike, kojih se sjećao iz školskih dana. Njegov humor bio je dječje jednostavan (‘Kako ste spavali, Mihail Moisejeviču?’ „Vrlo dobro, vrlo dobro…“). Oblačio se skromno, bio je uredan, a u svakodnevnom životu bio je skroman do askeze. ‘Gennadije Borisoviču, koliko mislite da su stare ove papuče?’ Izgledale su kao da su kupljene u Groningenu 1946. godine. Kako se ispostavilo, to nije bilo daleko od istine.
Njegov ponos na sovjetsku domovinu bio je kombinovan s neizmjernim poštovanjem prema predmetima nabavljenim u inostranstvu. Prije turnira u Nottinghamu 1936. godine, Botvinik i njegova žena proveli su nekoliko dana u Londonu. ‘Za pet funti moja žena je postala vlasnica elegantnog bež odijela (dvodijelnog). Odijelo se nije istrošilo – dvadeset godina kasnije nosila ga je naša ćerka, kada je išla na turističke izlete.’
Grijač na naftu za grijanje njegove vikendice — ‘samo mora biti proizveden u Švedskoj, samo Švedska’ — radio je bez greške sedamnaest godina, a parni kotao koji ga je zamijenio, kupljen u Njemačkoj, bio je tako visokog kvaliteta da je Botvinik ‘postao popularan među radnicima Odintsovskog gasnog industrijskog sektora’. Priče o kupovinama s popustom od deset ili čak dvadeset posto, vještim pregovorima o cijenama, i njegov opis nezaboravne posjete Nottinghamu 1936. godine transformisali su ga u simpatičnog sovjetskog turistu, koji je znao šta radi: ‘Odbio sam pansion; nije bila šala, plaćati za nas dvoje za nedjelju dana — bilo je protiv mojih principa!’
Poslednje izdanje njegove knjige, koju je pregledavao nekoliko mjeseci prije smrti, zvalo se “Na cilju”. Smislov je, ne bez sarkazma, upitao: ‘Na kojem cilju, striktno govoreći?’ Bio je, naravno, vjernik, samo je vjerovao u neku apstrakciju, propuštenu kroz prizmu vlastitog ‘ja’, vlastite predodređenosti, vlastite istine.
Bio je pobjednik. Postigao je svoj cilj. Sumirajući, govori o tome na samom kraju knjige: ‘Da, uslovi u kojima ljudi djeluju se mijenjaju. S vremenom se rastvaraju u istoriji, ali istinska dostignuća ostaju.’ On se nije rastvorio i nije se promijenio. Na poslednjim stranicama knjige on je i dalje isti Miša Botvinik, učenik 157. Škole ujedinjenih radnika u Lenjingradu i član Komsomola. Nije se promijenio uopšte tokom sedamdeset godina, i, slušajući njegov iskren i strastven monolog, nevoljno se pomisli na Konfucija: ‘Samo se najpametniji i najgluplji ne mogu promijeniti.’
Nepovjerljiv i sumnjičav, posjedovao je čeličnu volju i rijetku usmjerenost na cilj, sastavljenu od kontradikcija, a istovremeno je bio vrlo cjelovita osoba. Kada bi sjeo za šahovsku tablu ili pisao o šahu, Mihail Botvinik bi postao ono što će zauvijek ostati u istoriji igre: jedan od najistaknutijih šampiona, koji je podigao šah na novi nivo sveobuhvatnog proučavanja i globalne pripreme.
Šah, kao i sve tada u mladoj republici Sovjeta, bio je prožet ideologijom. Bilo je smjernica, obaveza, slogana i poziva. Ali u poređenju s književnošću, istorijom, filozofijom ili naukom, postojala je razlika. Ona je ležala u samom šahu. U poštenom susretu za tablom, u samoj igri, čija su pravila i principi ostali nepromijenjeni stoljećima. Igra, o kojoj je Lasker rekao: ‘Na šahovskoj tabli nema mjesta za laž i licemjerje. Ljepota šahovske kombinacije je u tome što je uvijek istinita. Nemilosrdna istina, izražena u šahu, izjeda oči licemjeru.’ Zato u šahu u Sovjetskom Savezu, za razliku od književnosti ili biologije, nije bilo umjetno stvorenih stručnjaka, prenaduvanih figura ili sitnih pisaca, čija su imena tada odjekivala, a danas su potpuno zaboravljena. Za Levenfiša, i za mnoge prije i poslije njega u Sovjetskom Savezu, ulazak u šah značio je ulazak u utočište. Sklonište gdje su, usprkos svim spoljnjim preprekama, na kraju presudne bile vaša vještina i razumijevanje događaja koji se odvijaju na šezdeset četiri polja table.
Kada je Levenfiš postao profesionalni šahista, imao je četrdeset četiri godine – jedinstven fenomen u šahu. Naravno, već je bio vrlo jak igrač s ogromnim iskustvom, ali sada je, po prvi put u životu, imao priliku ozbiljno i temeljito da proučava šah. Rezultati su se odmah pokazali: zajedno s Iljom Rabinovičem, Levenfiš je osvojio 9. prvenstvo Sovjetskog Saveza, ostavivši iza sebe čitavu mladu generaciju – Alatortseva, Belavenetsa, Kana, Lisicina, Makogonova, Ragozina, Rjumin, Čehova i Judoviča. Svi, osim Botvinika, koji nije učestvovao.
Levenfiš je igrao na međunarodnim turnirima u Moskvi 1935. i 1936. godine. Imao je dobre partije koje su se izmjenjivale s greškama, često u dobijenim pozicijama, na primjer, u njegovoj partiji s Čehovom iz turnira 1935. godine, kada bi ga pobjeda podigla na sam vrh turnirske tabele. Sve njegove partije s Laskerom bile su zanimljive. Dvije su završene remijem, dok je partiju iz druge polovine turnira 1936. godine, njihov posljednji susret, dobio Lasker, osvetivši se za poraz na prvom moskovskom turniru 1925. godine.
Levenfiš se nije susretao s Laskerom samo za šahovskom tablom. Sredinom tridesetih godina, bivši svjetski prvak živio je stalno u Moskvi. Dok je inflacija u Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata uništila njegovu materijalnu sigurnost, Hitlerov dolazak na vlast sada je značio direktnu prijetnju njegovom životu. Lasker je ozbiljno razmatrao emigraciju. Bio je sin kantora i unuk rabina – nije iznenađujuće da mu je prva misao bila Palestina. Elsa Lasker, bivša supruga starijeg brata Emanuela Laskera, Bertholda, berlinskog ljekara, već je više puta bila tamo. U kratkom vremenu, ona, značajna njemačka pjesnikinja, konačno se nastanila u Palestini.
Godine 1935. započela je razmjena pisama između Laskera i poznatog jevrejskog naučnika Tur-Sinaja, kojeg je Lasker poznavao još u Njemačkoj pod prezimenom Turchiner. Razgovaralo se o dodjeli Laskeru privremenog profesorskog mjesta na matematici na Haifa Tehnikumu. Ovo nije bila jednostavna stvar; mogućnosti na Tehnikumu bile su ograničene, a osim toga, Palestinu su preplavili jevrejski izbjeglice iz Njemačke s univerzitetskim obrazovanjem i visokim intelektualnim nivoom. Razgovori nisu donijeli rezultate. Ali postojala je i druga zemlja koju je Lasker posjetio nekoliko puta, i za koju je zadržao najpovoljnija sjećanja. To je bila Rusija. Naravno, sada se transformisala u Sovjetski Savez, ali zar “Šahmatni Listok” nije napisao još zimi 1924: ‘Pozdrav velikom šahovskom misliocu Emanuelu Laskeru, prvom stranom gostu šahovske porodice SSSR-a!’ Zar ga tada nisu dočekali kao nigdje i nikada prije u Evropi?
(Nastaviće se)