
Ipak, ostao je vjeran sebi, beskompromisno pridržavajući se svoje šahovske ispravnosti. Ako se Geleru učinilo da su šahovska pravila prekršena, da nešto nije u skladu sa pravilima, ponovo bi zapao u dugotrajno razmišljanje, smatrajući svojom dužnošću da kazni, opovrgne, pokaže.
„Lasker je napisao: ‘Onaj ko nema hrabrosti da sprovede svoje ideje, gubi sposobnost borca i približava se zalasku.’ Geler je do samog kraja imao hrabrosti da sprovede svoje ideje, ali mu je nedostajala snaga. Izgubio je bez postignutog rezultata u oba mini-meča na nokaut turniru u Tilburgu, od Chandlera 1992. godine i od Van Velija sledeće godine. Ipak, ni u jednoj partiji nije odstupio od svojih principa, preuranjeno smanjujući tenziju ili neutrališući poziciju. ‘Više nemam snage’, rekao je sa osmjehom kao izvinjenjem.
Takođe se sjećam kako je, krajem 1987. godine, po povratku iz Indije, gdje je izgubio od 17-godišnjeg mladića koji je potrošio negdje oko pola sata za čitavu partiju, pitao: ‘Šta je ovo što čujem da si izgubio od malog dječaka, Efime Petroviču?’, pokušavajući da pronađem pravi ton. ‘Mali dječak?’ Pogledao me je sa neodobravanjem: ‘Možda sam izgubio od budućeg svjetskog šampiona.’
Godine 1970. , na meču Sovjetski Savez protiv Ostatka svijeta u Beogradu, on se požalio novinarima da su pobjede predstavnika Ostatka svijeta dočekivane sa znatno većim aplauzom nego pobjede sovjetskih velemajstora.
U članku u časopisu „64“, napisanom nakon što smo Deli i ja podijelili prvo mjesto na turniru Hoogovens 1977. godine, moje ime uopšte nije spomenuto. Ipak, ne vjerujem da je časopis uređivački precrtao moje ime. Gelerova samocenzura bila je dovoljna. 1980. godine u Las Palmasu zamolio sam ga da potpiše primjerak njegove knjige o Kraljevskoj indijskoj odbrani, koja je tek bila objavljena. Nakon dugog, bolnog razmišljanja, napisao je „Sa najboljim željama“, bez bilo kakvog oblika pozdrava ili potpisa, samo u slučaju da to neko vidi, i izbjegavajući pogled, predao mi je knjigu. Ali tada su to bila pravila igre, i on jednostavno nije znao za drugačije.
Kasnih 80-ih godina, u finalnim, već godinama poslednjih trzaja Sovjetskog Saveza, u Centralnom šahovskom klubu u Moskvi razmatralo se pitanje učešća sovjetskih igrača u GMA (Grandmasters Association). Geler, kako se sjeća Psahis, bio je kategorički protiv: „Nije slučajno što je glavni odbor te organizacije u Briselu, jer je tamo i sedište NATO-a.“ Inače je bio čovek malo reči, pa su zapadni nekrolozi, iako su priznavali njegove izuzetne šahovske uspjehe, istovremeno pisali o potpuno nepoznatom Geleru kao osobi. „Nije bio vješt govornik, naprotiv, rekao bih, neartikulisan“, sjeća se Tukmakov. Znajući to, i budući da nije bio glup čovjek, Geler je toga bio svjestan i radije je držao jezik za zubima, pogotovo u masi ili u nepoznatom društvu.
Što se tiče njegovog karaktera, Tajmanov je rekao: „Mogao je biti oštar, pa čak i uvredljiv čak i na timskim sastancima. Ali jednom smo zajedno proveli nedjelju dana na putovanju i odjednom je pokazao drugu stranu, toplu i iskrenu. Naravno, bio je iz Odese, u njemu je bilo nečeg avanturističkog, nečeg što odgovara običnom radniku s odgovarajućim manirima.“
Karpov je rekao: „Mogao je danima igrati bilijar. Voleo je da igra karte i, naravno, pikado. Bio je iz Odese, sve u njemu bilo je od Odese, uključujući i njegov govor. Način na koji je govorio, tako govore u Odesi, u Haifi, na Brighton Beachu…“ Za posljednjih trideset godina svog života od sedamdeset i tri godine, Geler je živio u Moskvi, ali Odesa je uvijek ostala njegov dom. Poticao je iz kvarta Odese gdje je svako poznavao svakoga i znao sve o svima. Alburt i Tukmakov, čije djetinjstvo u šahu potiče iz 50-ih godina prošlog stoljeća, sjećaju se da je bio omiljeni sin Odese. Bio je jednostavan čovjek, ne intelektualac i ne filozof. Volio je da jede, bez obzira na kalorije i holesterol, i volio je da sjedi u grupi i pije s prijateljima. Kao lik iz jedne od Babelovih priča, uživao je u igranju karata, domina ili bilijara. Sve to ga je također činilo popularnim u Odesi, Fima Geler iz Odese. U starosti, kao i mnogi drugi, počeo je da liči na karikaturu samog sebe. Njegove crte lica postale su još izraženije, njegova sklonost ka debljanju prešla je prihvatljive granice, a znatne dimenzije njegovog stomaka, s obzirom na skromnu visinu, postale su još izraženije. Teško je disao, ali ne bi se odrekao svoje stalne cigarete. Sve njegove spoljašnje pojave i maniri oštro su se razlikovali od njegovog čistog i klasičnog stila igre.
Tokom svoje šahovske karijere Geler je bio u inostranstvu na desetine puta. „Tamo bi se opuštao“, prisjeća se Spaski. „Za njega to je značilo sledeće: upalio bi Chesterfield, popio bi Coca-Colu i bio izvan vremena i prostora.“
Poslednjih nekoliko godina nisu bile lake. Nije to bilo samo zbog njegovog krhkog zdravlja. Kao i za mnoge iz njegove generacije, temelji njegovog shvatanja svijeta bili su uzdrmani. Jedno vrijeme porodica je razmišljala o odlasku u Ameriku. Nisam siguran da bi se, posebno u njegovim poslednjim, bolesnim godinama, tamo osjećao kao kod kuće. Uglavnom, stara stabla se teško presađuju. Ali zašto ne? Zar mu nije dato njegovo ogromno šahovsko talentovanje, koje ga je oblikovalo onakvim kakav je postao? Lako mogu zamisliti da bi igrao domine na sunčanoj šetališnoj promenadi na Brighton Beachu u Brooklynu, za stolom u Restoranu Odessa, ili sjedeći na klupi i čitajući novine New Russian Word. Kao dijete živio je u Puškinovoj ulici, koja vodi ka željezničkoj stanici, uz obalu. Malaja Arnautskaja, Grečeskaja, Jevrejskaja i Deribasovskaja, ulice Odese, prave kao strijela, dobro utabane i poznate iz njegovog djetinjstva i mladosti. Često se vraćao njima, poslednji put tri godine prije svoje smrti na svoj sedamdeseti rođendan. U gradu koji je, kako je to izrazio Babel, snabdjevao vunderkindima sve koncertne sale u svijetu. Ovdje je Sviatoslav Richter počeo, i David Ojstrah i Emil Gilels. Izuzetni velemajstor Efim Petrovič Geler bio je apsolutni miljenik Odese, njen šahovski kralj.
Slava, kako je poznato, ima samo jednu vrijednost – da je položiš pred noge onih koje voliš. U njegovom slučaju, to je bila njegova porodica: supruga Oksana i njegov jedini sin, Saša, kojeg je veoma volio, a prema riječima onih koji su dobro poznavali porodicu, ponekad pretjerano. Sa Sašom, prilično jakim igračem, Geler je odigrao poslednje dvije partije svog života, dajući svom sinu bijele figure u obe partije.
Sve ove godine živeo je u dači u Peredelkinu, na periferiji Moskve. Patio je od duge i teške bolesti i često je sjedio u tišini, ponekad se smješeći djetinjim nevinim osmjehom. Postepeno je dolazilo do sužavanja duše. Te godine zima je došla rano, bila je surova i mrazna. Takvo je vrijeme bilo i na dan Gelerove sahrane, 20. novembra 1998. godine. Njegov grob je blizu kuće u kojoj je živio, a groblje je na petnaest minuta hoda. U poslednjem govoru na njegovom grobu, David Bronštajn, koji je poznavao Gelera pola vijeka, rekao je da je Geler čitavog života tragao za istinom, ali da je istina u šahu neuhvatljiva i iluzorna. Ipak, danju i noću, nastavljao je da je traži.
Efim Geller bio je jedan od najznačajnih predstavnika sada već nestale generacije, koja postaje dio šahovske istorije. Nije daleko vrijeme kada će i sam šah, ili bar šah kakav su oni igrali, takođe postati istorija.
(Nastaviće se tekstom o Keresu)