Lužin uzdahnu i očisti grlo, rasijano gledajući oko sebe. Ispred njega bio je okrugli sto s albumima, časopisima, odvojenim listovima papira i fotografijama uplašenih žena i bijesno namrštenih muškaraca. A na jednoj fotografiji bio je čovjek blijedog lica s hladnim crtama i velikim američkim naočarima, koji je visio rukama s ograde nebodera – upravo je bio na ivici pada u ponor. I ponovo je došao zvuk tog nepodnošljivo poznatog glasa: Valentinov je počeo razgovarati s Lužinom dok je još bio s druge strane vrata, i kad su se vrata otvorila, nastavio je rečenicu koju je započeo: „. . . snimiti novi film.
Napisao sam scenario. Zamisli, dragi dječače, mladu djevojku, lijepu i strastvenu, u kompartmanu ekspresnog vlaka. Na jednoj od stanica ulazi mladić. Iz dobre obitelji. Noć pada na vlak. Ona zaspi. Prekrasno mlado stvorenje. Mladić – poznaješ taj tip, pun životnih sokova, ali apsolutno častan – počinje doslovno gubiti glavu. U nekoj vrsti transa baca se na nju.“ (I Valentinov, skačući, pretvarao se da teško diše i baca se.) „Osjeća njen parfem, njeno predivno mlado tijelo … Ona se budi, odbija ga“ (Valentinov je stegao pesnicu uz usta i isturio oči), „kondukter i neki putnici ulaze. Njemu se sudi, osuđen je na kaznu prisilnog rada. Njegova stara majka dolazi djevojci da je zamoli da spasi njenog sina. Drama djevojke. Stvar je u tome da već od prvog trenutka – tamo, u ekspresu – ona se zaljubila u njega, kipi od strasti, a on, zbog nje – vidiš, tu je sukob – zbog nje osuđen je na težak rad.“
Valentinov duboko udahne i nastavi smirenije: „Zatim dolazi njegov bijeg. Njegove avanture. Mijenja ime i postaje poznati šahista, i upravo tu, dragi dječače, trebam tvoju pomoć. Imao sam sjajnu ideju. Želim snimiti vrstu stvarnog turnira, na kojem bi pravi šahisti igrali sa mojim junakom. Turati je već pristao, takođe i Moser. Sada nam treba velemajstor Lužin. . . “
„Pretpostavljam,“ nastavi Valentinov posle kratke pauze, dok je gledao potpuno ravnodušno lice Lužina, „pretpostavljam da će pristati. On mi je veoma zahvalan. Dobit će određeni iznos za svoj kratki nastup. Prisjetiće se u isto vrijeme da sam mu bio velikodušan kada ga je otac ostavio na milost sudbine. Mislio sam tada da nije važno – da smo prijatelji i da ćemo se kasnije dogovoriti. Tako i danas mislim.“
U tom trenutku vrata su se otvorila naglo i čovjek bez kaputa, kovrdžave kose, viknuo je na njemačkom, s anksioznom molbom u glasu: „Oh, molim vas, dr Valentinov, samo jedan minut!“ „Izvinite, dragi dječače,“ rekao je Valentinov i pošao ka vratima, ali prije nego što je stigao do njih, oštro se okrenuo, preturio po novčaniku i bacio list papira na sto pred Lužina. „Sastavio sam ga nedavno,“ rekao je. „Možeš ga rješavati dok čekaš. Vratiću se za deset minuta.“ Nestao je.
Lužin je oprezno podigao kapke. Mehanički je uzeo list. Izrezak iz šahovskog časopisa, dijagram problema. Mat u tri poteza. Sastavio dr. Valentinov. Problem je bio hladan i lukav, i znajući Valentinova, Lužin je odmah pronašao rješenje. U ovom suptilnom problemu jasno je vidio sav izdajnički karakter njegovog autora. Iz mračnih riječi upravo izgovorenih od strane Valentinova u tolikom obimu, razumio je jednu stvar: nije bilo filma, film je bio samo izgovor… zasjeda, zasjeda… uvući će ga u partiju šaha, a zatim sledeći potez je bio jasan. Ali taj potez neće biti odigran.
Lužin je napravio oštar napor i ustao iz naslonjača. Bio je preplavljen željom za kretanjem. Igrajući se sa štapom i pucketajući prstima slobodne ruke, izašao je u hodnik i počeo hodati nasumce, završivši u dvorištu, odakle je otišao na ulicu. Tramvaj s poznatim brojem stao je ispred njega. Ušao je i sjeo, ali odmah ustao, tresući ramenima preterano, hvatajući se za ručke, premještajući se na drugo mjesto pored prozora. Tramvaj je bio prazan. Dao je kondukteru novčić i energično mu mahnuo rukom, odbijajući kusur.
Bilo je nemoguće sjediti mirno. Ponovo je skočio, skoro padajući dok se tramvaj zanio, i sjeo bliže vratima. Ali ni ovdje nije mogao ostati da sjedi – i kad se odjednom tramvaj napunio hordama školaraca, deset starih gospođa i pedeset debelih muškaraca, Lužin je nastavio da se kreće, gazeći ljude po nogama, i na kraju se probijajući izašao na platformu.
Ugledavši svoju kuću, izašao je iz tramvaja u pokretu; asfalt mu je brzo kliznuo ispod lijevog stopala, zatim se okrenuo i udario ga u leđa, a njegov štap, nakon što se zapetljao među nogama, iznenada je iskočio poput otpuštene opruge, proletio kroz vazduh i sletio pored njega. Dvije žene su mu pritrčale i pomogle mu da ustane. Počeo je lupati prašinu s kaputa dlanom, stavio šešir i, ne osvrćući se, krenuo prema kući.
(Nastaviće se)