Viktor Korčnoj-Šah je moj život (53. nastavak)

Autobiografija i partije
1978

Svoju arhivu sam poslao u Amsterdam, posebno dragocjena pisma prijatelja, a ništa manje nezaboravna od neprijatelja.

Ali više nisam mogao da ćutim. Nedjelju dana prije kraja turnira dao sam intervju dopisniku agencije „France Press“. Govorio sam o razlozima loše igre Spaskog na međuzonskom turniru. Na njegov zahtjev radio sam sa njim dvije nedjelje u Sočiju, a za to vrijeme je dva puta morao da leti u Moskvu – nisu htjeli da mu potpišu dokumente za njegovu vizu za Manilu. Takođe sam napomenuo da smatram sramotnim što SSSR odbija da igra na Olimpijadi u Izraelu. (Kasnije sam, drugom prilikom, rekao da smatram da je odbijanje nastavak tradicionalne politike rusko-sovjetske države, politike antisemitizma.) Kada sam vidio intervju u štampi, shvatio sam da bi mi povratak u SSSR bila prijetnja novim nesagledivim nesrećama. Dajući ovaj intervju, iskoristio sam svoje pravo što sam bio slobodan čovjek; od tog vremena, iako se nikada nisam suštinski bavio politikom, postao sam „disident“, i to otvoreno. Dok sam bio u Sovjetskom Savezu, iskoristio sam sve zakonske mogućnosti da sovjetskom narodu, koristeći šah kao primjer, pokažem šta se stvarno događa u našoj zemlji – kako se pojavljuje u štampi, a kako je u stvarnosti. Od sada pa nadalje, da sam u Sovjetskom Savezu, ne bih mogao biti od koristi ljudima. Mirne savjesti sam donio odluku – da ostanem na Zapadu, sada i zauvijek.

Poslednjeg službenog dana boravka u Holandiji trebalo je da se pojavim u ambasadi SSSR-a u Hagu sa izvještajem o nedavno završenom turniru, u sedam sati uveče.

Ali u pola šest završio sam simultanku u Hagu i otišao kod prijatelja u Amsterdam. Sutradan sam u policijskoj stanici u Amsterdamu zatražio politički azil u Holandiji.

Nisam prvi, a sigurno neću biti ni poslednji, koji traži izlaz iz daleko od kreativne atmosfere unutar Sovjetskog Saveza, i pribjegava bjekstvu. Ali u Sovjetskom Savezu uživao sam zvaničnu popularnost kojom se nisu mogli da se pohvale ni Solženjicin ni Saharov, pa čak ni Rostropovič ili Baršaj, javne ličnosti koje su na Zapadu mnogo poznatije od mene. Na televizijskom ekranu su me videle desetine miliona ljudi, pozdravljali su me, a moje govore slušale stotine hiljada. Desetine godina novine su govorile o meni – Staljin, Malenkov, Hruščov i Brežnjev su ustupili mjesto jedni drugima, ali moje ime nije nestalo iz štampe. I sam sam osjetio tu popularnost i to mi je olakšavalo život. Ova popularnost je sada okrenuta protiv sovjetskih vlasti. Ljudi su morali biti obaviješteni o mom nestanku. Mornar koji napušta svoj brod, pisac koji ostaje na Zapadu, politička ličnost deportovana iz zemlje – nema potrebe da se o svemu javlja. Ali incident u kojem sam bio umiješan bilo je nemoguće sakriti od ljudi.

Prije svega, nekoliko dana nakon incidenta, objavio je Tass. Saopštenje je bilo za objavljivanje na Zapadu, a nije štampano u sovjetskim novinama. Suština izvještaja je bila da je sve ono na šta sam se žalio neistinito i da je to u potpunosti zbog mog povrijeđenog ponosa i sujete. Bio je to glup izvještaj, bez logike i uzročnosti događaja, i bilo bi glupo pobijati ga.

Nakon dvadeset dana Šahovska federacija SSSR-a je dala službeno saopštenje, a još dvije sedmice kasnije izmišljeno je pismo velemajstora članova Šahovske organizacije SSSR-a. Nakon što su usput pomenuli izdaju prema svojoj majci zemlji (kako je jednom prigodno napomenuto, kada majka izgubi svoje ljudske kvalitete, vodi razvratan život i pije, često joj se uskraćuju materinska prava), ‘potpisnici’ su stavili poseban naglasak u pismu na nešto drugo. Radilo se o tome da nisam bio u stanju da se pravilno ponašam za šahovskom tablom, te zato  moram biti isključen sa svih događaja, a posebno sa liste učesnika u mečevima kandidata za Svjetski šampionat! Bilo je bolno čitati imena onih koji su potpisali pismo. Dvadeset godina sam sa svakim od njih razmjenjivao ideje i dijelili smo svoje posljednje parče hljeba. Međutim, imam dokaze svjedoka koji to dokazuju da bar jedan od njih nikada nije vidio pismo, i nije znao ništa o njemu, ali da se njegov potpis ipak nalazio ispod dokumenta. Posebno treba napomenuti da ovaj grubi napad sovjetskih vlasti nije podržao Karpov.

Čitajući pismo, još jednom sam se uvjerio da sam postupio ispravno. Kako će se odvijati moj dalji život, šta će biti sa mojom šahovskom karijerom, ne znam. Ali više nisam mogao da živim pod režimom koji ljudima oduzima samopoštovanje.

(Nastaviće se)