VARANJE IGRAČA I JAVNOSTI
Razne varijacije obmanjujućih događaja kruže još od drevnih vremena. Na primjer, trikovi poput „Trojanskog konja“, izgleda, susretali su se i na šahovskim tablama. Kako su govorili u stara vremena: „Sumnjaj na svakoga, osim Gospoda Boga i Gospodara Cara!“ Velika uzbuđenja sredinom XIX vijeka oko jedne slobodne partije između dva prijatelja-matematičara. Možemo li pretpostaviti nešto čudno u vezi sledećeg kombinacionog remek-djela, nazvanog „Besmrtna partija“? Pretpostaviti možemo, ali tvrditi – kategorički ne! Jer vjerovatnoća činjenice ne poklapa se uvijek sa stvarnošću.
L.Kizericki

А. Аndersen
Ova pozicija privukla je pažnju mnogih istorijskih ličnosti: Štajnic, Čigorin, Falkbeer, Eve i drugi detaljno su je analizirali. U naše vrijeme, profesor Robert Hibner (u Mega Database) i 13. svjetski šampion zajedno sa D. Pliseckim dali su svoj doprinos. Više od 10 nastavaka donijelo je pobjedu, među kojima je najjednostavniji bio 18. Re1. Međutim, potez odabran od strane Velikog Kombinatora Adolfa Andersena 18. Bd6!? do danas se smatrao kao propuštanje pobjede.
Evo glavne varijante – 18… Qxa1+ 19. Ke2 Qb2 20. Kd2 Bxg1 21. e5 Ba6 22. Nc7+?! Kd8 23. Qxa8 Bb6 24. Qxb8+ Bc8 25. Nd5 Ba5+ 26. Ke3 Qxc2=. Međutim, veštačka inteligencija u obliku Stockfish 16 nakon razmatranja pokazuje da je tihi potez 22. Bb4!!+– (na dubini analize = 40!) bolji.

Bilo da je vidio ili ne taj potez u svojim proračunima Adolf, ali njegov kolega je odabrao spektakularan završetak: 18… Bxg1?! 19. e5 Qxa1+ 20. Ke2 Na6 21. Nxg7+ Kd8 22. Qf6+ Nxf6 23. Be7#. Na kraju, bijeli je za žrtvovanu kraljicu, dva topa i figuru ostao samo jedan pješak…

Ironijom sudbine, četvrt vijeka kasnije, Andersen je doživio osjećaj suprotan ponosu zbog svog istorijskog remek-dijela. Na majstorskom turniru u Leipzig-u 1877. godine, imao je apsolutno dobijenu poziciju protiv poznatog profesora filozofije, Karla Geringa.
A.Andersen

K.Gering
Ishod partije je tragikomičan, ali vrlo razočaravajući za Andersena, jer neočekivani rezultat koštao ga je prvog mjesta. Usledilo je 34. Ne7+! Kako protumačiti ovaj potez? Veoma liči na očajanje. Međutim, profesor, čiji je jedan rad nazvan „O ljudskoj slobodi i razumu…“, vjerovatno je mislio na nešto drugo. 34… Rxe7. Nakon 34… Nxe7!? 35. Qxf4 Qxf4+ 36. Kxf4 Ng6+ crni je imao sigurmo dobijenu poziciju, ali i ovaj potez bio je dovoljan za pobjedu. U tom trenutku, bijeli je objavio: „Dajem mat u tri poteza!“. 35. Qc8+ – „Šta? Hoće da me matira?“ – uzviknuo je Andersen i drhtavom rukom se branio konjem. 35… Nf8??, i zaista, mat – 36. Qxf8+ Kxf8 37. Rh8#.

Iznenada je postalo jasno da bi partiju izgubio bijeli nakon 35…Re8! 36.Qxe8+ Nf8. Adolf je zbunjeno gledao u tablu, dok je dr. Gøring jedva suzdržavao smijeh i nije mogao sjediti mirno. Napokon, Andersen je, u opštem veselju, pokazao se kao hrabra osoba.
Međutim, postavlja se pitanje: da li je ponašanje Karla Gøringa bilo samo nepristojno ili je namjerno zbunio protivnika lažnom izjavom? U poslednjem slučaju, to bi bilo jasno varanje. Što se tiče smijeha profesora – ovdje je ponovno misterija: da li se više smijao sebi nego partneru ili je bio veoma zadovoljan svojim uspjelim trikom?
Da li su takvi negativni moralni kvaliteti kao što su prevara, krađa, licemjerje, prevare – dijalektičke karakteristike postojanja ili su artefakti u humanitarnom prostoru? Podsjećamo se kako je M. Robespjer rekao u konventu: „Vrlina je uvijek bila u manjini na zemlji“. Ubrzo je giljotina uvjerljivo potvrdila Maksimilijanove riječi, ne štedeći ni velikog A. Lavoazjea!
Aktuelan problem: zašto isti igrač ponekad djeluje veoma jako, a u drugim partijama izuzetno slabo? Takav je slučaj „junaka našeg vremena“ Hansa Niemanna. Ovaj čudesni momak uspijeva u istoj partiji pokazati suprotne osobine. Evo jednog od mnogih primjera:
G.Oparin-H.Niemann SAD, 2023

Crni na potezu
Do sada se Hans inventivno branio, a onda pravi dječiju grešku. Uslijedilo je: 30… Rf7?? (normalan je potez 30…Ba8=) 31.Qa2 Bd5 32.Rc8+, i crni je predao.
Nije iznenađujuće što su mnogi Niemannovi partneri bili zapanjeni tako živopisnim promjenama u njegovoj igri i, što je najvažnije, brzom rastu rejtinga. Među njima su bili i svjetski šampioni M. Carlsen i V. Kramnik. Prvi od njih je, jednom kada je izgubio od Hansa, dopustio niz ekstremnih postupaka i izjava. Magnus, očigledno, nije uzeo u obzir da još uvijek postoji Pretpostavka Nevinosti i, u skladu sa tim, potreba za predstavljanjem materijalnih dokaza. Kasnije je kažnjen od strane FIDE. A prije toga, Niemann je podnio tužbu protiv Carlsena (u iznosu od 100 miliona dolara) u federalni sud SAD-a. Ljubitelji šaha, zadržavajući dah, očekivali su temeljnu istragu. Sudije su dugo razmišljale, oko 8 mjeseci (!), ali su tužbu odbacile. Možemo ih razumjeti. Takve klizave stvari kao što je prevara u šahu, posebno sumnja u nju, nikada ranije nisu bile predmet sudskih istraga. Ovdje je, očigledno, bilo o čemu da se razmisli. S jedne strane, Karlsen – veliki šampion, a pobjednike sud ne sudi. S druge strane – Niemannova reputacija nije bez mane. Direktnih dokaza nema, samo posrednih i pretpostavki. Međutim, odjednom je Hans našao nekog genijalnog druga koji je izmislio lukavi vibrator, što je, uostalom, hipotetski moglo biti slučaj sa zaboravljenim Borislavom Ivanovim. Njega su godinama pratili, ali nisu ga nijednom uhvatili!
Vratimo se poštovanom sudu koji je odlučio da ne preuzeti odgovornost za moguću Carlsenovu nepravdu – možda će se situacija razjasniti i njegove sumnje će se opravdati. Očigledno je da su službenici zaključili da slučaj Carlsen – Niemann nije za sudsku istragu „po njihovoj mjeri“,pa je lakše i mirnije ‘zakopati’ ga.
Kako je sada sa H. Niemannom? On i dalje učestvuje na turnirima i još uvek nosi odjeću Antonija Salijerija i L.H. Osvalda, dakle, bez dokazane krivice, smatra se krivim…

Osumnjičeni velemajstor, pošten do nedodirljivosti: „Provjeravajte me kako god hoćete… znam da sam čist!“ – Hans Niemann

„Pogledajte me, zar ja izgledam sposoban da nekoga otrujem?“ – Antonio Salijeri
Jedna od najvećih prevara u istoriji čovečanstva jeste mit o trovanju Mocarta. Zašto je baš A. S. Puškinu pošlo za rukom da genijalno prikaže ovu „dramu“, kao da je bila stvarna? Dobili smo takvu emotivnu kriminalnu priču. Nakon sankcija prema delima A. S. Salijerija koje traju gotovo jedan i po vijek, neki stručnjaci su dokazivali njegovu nevinost, dok su drugi predlagali da se ne pridaje značaj tim sitnicama. „Kakva razlika?“, uzviknuo je Svjatoslav Richter, „Svi su ipak potpuni idioti! Misle da je Puškin izneo istorijsku verziju. Oni to ozbiljno analiziraju, dovode u pitanje, ponovo analiziraju – da li je mogao ili nije mogao da otruje? … To je po-e-zi-ja!..“ (Ju. O. Borisov. „Po pravcu ka Rihhteru“. RUTENA. Moskva. 2003).
Ipak, nije samo „poezija“ – ako otvorimo 439. stranicu sedmog toma djela A. S. Puškina (u 10 tomova, 1979. godine), vidjećemo ove stihove: „Na prvom izvođenju ‘Don Žuana’, dok je čitavo pozorište, puno iznenađenih poznavalaca muzike, bez riječi uživalo u Mozartovoj harmoniji, začuo se zvižduk – svi su se nezadovoljno okrenuli, a slavni Salijeri izišao je iz dvorane, bijesan, prožet zavišću. Salijeri je umro posle otprilike 8 godina. Neke njemačke novine su tvrdile da je na samrtničkoj postelji priznao strašan zločin – trovanje velikog Mocarta. Zavidnik, koji je mogao zviždati ‘Don Žuanu’, mogao je otrovati njegovog tvorca.“
Kako je pametnog i poštenog čovjeka poput Aleksandra Sergejeviča zadesilo da „zagrize“ u tako debelu sočnu priču? Očigledno su mu zapeli za oko izvori iz žute štampe; reklo bi se, „odakle te priče? – iz žutih novina“ – gdje Italijani nisu bili baš omiljeni u redakcijama, dok je Salijeri normalno gledao na velikog Mocarta, dirigovao njegovim posljednjim simfonijama i sl.
(Nastaviće se)