Vladimir Nabokov: Lužinova odbrana (21.nastavak)

Znala je da mora da žuri, i da svaka slobodna minuta u Lužinovom životu predstavlja rupu za fantome. Prije nego što krene u slikovite krajeve, bilo je potrebno pronaći Lužinu zanimljivu igru, a tek onda se osloniti na balsam putovanja, taj odlučujući faktor koji koriste romantični milioneri da izliječe svoju tugu.

Počela je sa novinama. Pretplatila se na Znamya (Zastavu), Rossianin (Rusa), Zarubezhny Golos (Glas progonstva), Ob’yedinyenie (Ujedinjenje) i Klich (Klarion), kupila najnovije brojeve emigrantskih časopisa i – radi poređenja – nekoliko sovjetskih časopisa i novina. Odlučeno je da svakog dana posle večere jedno drugom čitaju naglas. Primjetivši da neke novine imaju šahovsku sekciju, prvo se pitala da li da izreže i uništi ove djelove, ali se plašila da bi time uvrijedila Lužina.

Jednom ili dvaput, kao primjer zanimljive partije, tu su bile prikazane stare Lužinove partije. Ovo je bilo neprijatno i opasno. Ona nije mogla da sakrije probleme sa šahovskim rubrikama u njima jer je Lužin skupljao novine sa ciljem da ih kasnije poveže u obliku velikih knjiga. Kad god bi otvorio novine za koje se pokazalo da sadrže šahovske dijagrame posmatrala je izraz njegovog lica, ali on je osjetio njen pogled i samo ih preskočio. I ona je to uradila ne znajući s kakvim ih je grešnim nestrpljenjem čekao četvrtak ili ponedeljak kada se pojavila šahovska sekcija, i nije znao s kakvom je radoznalošću gledao štampane partije u njenom odsustvu. U slučaju šahovskih problema on bi pogledao dijagram sa strane i, tim pogledom, uhvatio raspored figura, odmah bi zapamtio problem, a zatim bi ga riješio u svom umu dok mu je žena naglas čitala urednički komentar.

 „. . Čitava aktivnost svodi se na temeljnu transformaciju i povećanje, koje su dizajnirane da osiguraju . . .“ čitala je njegova žena jednoličnim glasom. (Zanimljiva pozicija, pomisli Lužin. Crna kraljica je potpuno slobodna.) „. . . povlači jasnu razliku između njihovih vitalnih interesa, osim toga, ne bi bilo suvišno napomenuti da Ahilova peta ove kaznene ruke . . .“ (Crni ima očiglednu odbranu protiv prijetnje na h7, pomisli Lužin, i mehanički se nasmija kada mu je žena, prekidajući trenutak čitanja, iznenada rekla tiho: „Ne razumijem šta misli.“ „Ako u ovom pogledu“, nastavila je ona, „ništa nije poštovano . . .“ (O, sjajno! uzviknuo je Lužin mentalno, nalazeći ključ problema – zavodljivo elegantno žrtvovanje.) „. . . i katastrofa nije daleko“, zaključila je svoj članak, i nakon što je završila, uzdahnula.

Stvar je bila u tome da što je više čitala novine, to je više postajala dosadna, a magla riječi i metafora, pretpostavki i argumenata korištena je kako bi zamutila jasnu istinu, koju je uvijek osjećala ali nikada nije bila sposobna izraziti. Ali kada se okrenula novinama drugog svijeta, sovjetskim novinama, njena dosada tada nije poznavala granica. Iz njih je dolazila mrtvačka hladnoća računovodstvene kancelarije, dosada muvama ispunjenih kancelarija, i na neki ih je način podsjećalo na beživotne crte lica jednog malog službenika u nekoj od ustanova koje su morali posjetiti u danima kada su ona i Lužin bili slani od odjeljenja do odjeljenja zbog nekog beznačajnog dokumenta. Mali službenik bio je iscrpljen i razdražljiv, jeo je dijabetički kolač. Vjerovatno je primao jadnu platu, bio oženjen i imao dijete čije je čitavo tijelo bilo prekriveno osipom.

Dokument koji nisu imali i koji su morali dobiti, stekao je kosmički značaj, čitav svijet im je visio o tom komadu papira i potpuno bi se raspao u prašinu ako bi osoba bila lišena toga. I to nije sve: ispostavilo se da Lužinovi ne mogu dobiti dokument, a jedini dozvoljeni način ublažavanja ovoga bilo je pisanje molbi. Službenik se obrušio na siromašnog Lužina što puši u njegovoj kancelariji, a Lužin se trgnuo i ugurao opušak u džep. Kroz prozor se mogla vidjeti kuća koja se gradila, sva u skelama, i kiša koja je padala pod uglom, u uglu sobe visila je crna mala jakna koju je službenik mijenjao tokom radnog vremena za prljavu, a njegov sto pružao je opšti utisak ljubičaste tinte i istog onog transcendentnog očajanja. Otišli su praznih ruku, a ona se osjećala kao da se morala boriti sa sivom i slijepom vječnošću, koja je zapravo pobijedila nju, prezirno odbacujući njeno stidljivo zemaljsko mito – tri cigare.

U drugoj ustanovi dobili su komad papira odmah. Kasnije se gospođi Lužin s grozom činilo da je mali službenik koji ih je otpustio možda zamišljao kako lutaju kao nepomirljivi duhovi kroz prazninu, i možda je čekao njihov poslušni, jecavi povratak. Bilo joj je nejasno zašto joj se baš ovaj prizor pojavljivao čim bi uzela moskovski list.

Kada bi došao red na Lužina da čita naglas, ona bi za njega odabrala humorističan članak, ili pak kratku, iskrenu priču. On bi čitao s urnebesnim zapinjanjem, izgovarajući neke riječi čudno, a ponekad bi prešao preko tačke, ili je ne bi dostigao, i podizao ili spuštao ton bez logičnog razloga. Nije bilo teško uvidjeti da ga novine nisu zanimale; svaki put kad bi ga uključila u razgovor o članku koji su upravo pročitali, on bi brzo pristao sa svim njenim zaključcima, a kada bi, da ga provjeri, namjerno rekla da svi emigrantski listovi lažu, i on bi se složio.

Novine su bile jedno, ljudi drugo; bilo bi lijepo slušati te ljude. Zamislila je kako se ljudi različitih tendencija – „skup intelektualaca“, kako je to rekla njena majka – okupljaju u njihovom stanu, i kako bi Lužin, slušajući ove žive rasprave i razgovore o novim temama, ako već ne bi procvjetao, barem našao privremenu razonodu. Od svih majčinih poznanika, smatran najprosvjetljenijim i čak „ljevičarskim“, kako je majka tvrdila s određenim koketiranjem, bio je Oleg Sergejevič Smirnovski – ali kada je gospođa Lužin zatražila od njega da dovede u njen stan neke zanimljive, slobodnomisleće ljude, koji ne čitaju samo Znamya već i Ob’yedinyenye i Zarubežny Golos, Smirnovski je odgovorio da on, trebala bi razumjeti, ne boravi u takvim krugovima, a zatim je počeo osuđivati takve krugove i brzo objasniti da on boravi i kruži u drugim krugovima u kojima je kruženje ključno, i gospođi Lužin je glava počela da se vrti kao što je to bivalo u zabavnom parku na vrtuljku.

Posle ovog neuspjeha, ona je počela da izvlači iz različitih malih ćelija svoje memorije ljude koje je slučajno srela i koji bi sada mogli da joj pomognu. Sjetila se ruske djevojke koja je sjedila pored nje u berlinskoj školi primjenjenih umetnosti, ćerke političkog radnika demokratske grupe; sjetila se Alferova koji je bio svuda i volio da priča kako je jednom starac pjesnik umro u njegovim rukama; sjetila se važnog rođaka koji je radio u kancelariji liberalnog ruskog lista, čije ime je svake večeri raskošno izgovarala debela prodavačica novina na ćošku. Izabrala je još jednu ili dvije osobe. Takođe joj je palo na pamet da mnogi intelektualci vjerovatno pamte Lužina pisca ili znaju za Lužina šahistu i rado bi je posjetili kod kuće. A šta je Lužinu bilo stalo do svega ovoga? Jedina stvar koja je njega zaista zanimala bila je složena, lukava igra u koju je nekako bio upleten. Nijemo i sumorno tragao je za znacima ponavljanja, i dalje se pitajući kuda to vodi. Ali uvijek mora biti na oprezu, naprezati pažnju konstantno, takođe je bilo nemoguće: nešto bi privremeno oslabilo u njemu, opušteno bi uživao u partiji šaha štampanoj u novinama—i odjednom bi sa očajem primjetio da je opet bio nepažljiv i da je upravo napravljen suptilan potez u njegovom životu, nemilosrdno nastavljajući fatalnu kombinaciju.

(Nastaviće se)