
On je uvek bio izuzetno korektan prema šahu. Za šahovskom tablom Fišer je bio džentlmen, izuzetno ljubazan i lijepo vaspitan čovjek. Nije mogao da podnese nepristojnost i nedostatak poštovanja između šahista.
Ali, njegovo ekscentrično, buntovničko ponašanje nije moglo a da ne stvori određenu negativnu reputaciju oko njega. Međutim, njegova ekscentričnost je bila samo „dodatak“ njegovom karakteru. Njegova glavna karakteristika bila je njegova neograničena ljubav prema šahu!
„Možete očekivati sve vrste nelogičnih postupaka od Fišera,“ govorio je Larsen. „Postoji nešto nerazvijeno u njemu. Ponekad podsjeća na veliko dijete, veoma osjetljivo na nepravdu. Ali on procjenjuje različite životne situacije samo iz svoje perspektive. Nije sposoban da se stavi u tuđe cipele. Njegova reakcija na svijet oko njega može biti tako neadekvatna i ponekad tako neočekivana i osetljiva da je odnos s njim zaista vrlo težak.“
Nakon međuzonskog turnira, Fišer je odbio da leti istim avionom sa Benkom jer je sumnjao da je ovaj namjerno izgubio partiju protiv njega. Akutni osjećaj dostojanstva i visoki principi bili su neobično spojeni sa donekle djetinjastom naivnošću.
Pomenuću nekoliko epizoda kojima sam lično svjedočio.
Uoči međuzonskog turnira u Soussu (gradu iz kog je Fišer kasnije pobjegao), sovjetski šahisti su igrali domine u jednom od hotelskih salona. Odjednom je Fišer prišao i počeo da posmatra igru koju je, kako se kasnije ispostavilo, prvi put vidio. Zatim je zatražio dozvolu da se pridruži igri, i, iznenađujuće, samo nekoliko minuta kasnije pokazivao je veliku vještinu u igri koja nije nimalo jednostavna.
Sjećam se još jedne epizode. Grupa velemajstora (uključujući Gligorića, Matanovića i druge) odlučila je da ode na mediteransku plažu tokom jednog slobodnog dana. Došao sam na ideju da se našalim sa Fišerom i unapred se dogovorio sa ostalima da mu ponudim da rješava težak šahovski problem. Dok on razmišlja, ostali bi mu rekli da je pozicija veoma laka i da je rešenje već odavno pronađeno i da je on, Bobi, jedini koji ne može da riješi problem! Otvorio sam svoj džepni šahovski set i pokazao Fišeru sledeću poziciju:

**Bijeli na potezu**
„Treba ti pomoć?“
„Ne, ne!“ Fišer je povikao. „Riješiću to sam!“ Minut kasnije, odgovor, koji nije nimalo lak, bio je pronađen.
Trebao je vidjeti radost u Fišerovim očima! Rješenje je: 1. Df5+ g6 2. Df6 i od prijetnje 3. Dg7+ Lxg7 4. Sf6 mat nema odbrane.
Jednom prilikom Averbah, Fišer i ja otišli smo na plažu da se okušamo u plivanju i skakanju u vodu. Ubrzo je postalo očigledno da je Averbah bio bolji u tome od nas ostalih. Međutim, otrovna riba je sprečila Averbaha da uživa u svojoj fizičkoj superiornosti. Mora da je stao na nju dok se vraćao na plažu dok smo ga zavidno posmatrali.
Oticanje Averbahove noge dešavalo se pred našim očima. Tada su svi vidjeli Fišera u ulozi konsultanta ljekara. Bilo da je njegov savjet pomogao, ili je Averbah bio prilično dobrog zdravlja, ubrzo se osjećao mnogo bolje. Tokom turnira u Soussu, Bobi i ja smo često razgovarali, igrali fudbal i plivali. Otkrili smo da imamo mnogo zajedničkih pogleda na šah.
Godine 1968. Fišer je osvojio prvu nagradu na malom turniru u Vinkovcima (Jugoslavija) i takođe je bio prvi u Netanji (Izrael).
Neposredno prije Olimpijade u Luganu, Bent Larsen i Fišer su se sreli u Kopenhagenu. Bobi mu je pokazao nekoliko partija koje je odigrao u Jugoslaviji 1968. godine. Ovo je jedna od njih, sa Fišerovim komentarima:
R. Fišer-M. Matanović
Vinkovci 1968
Ruy Lopez C92
…
U oktobru-novembru mali grad Lugano na jugu Švajcarske bio je odabran za 28. Olimpijadu. Amerikanci su uspjeli da dovedu i Fišera i Reševskog. Bili su odlučni da pobijede naš tim, ali Fišeru se nije dopadala sala u kojoj je turnir trebalo da se održi.
„Pušiće mi direktno iznad glave,“ rekao je. „Uslovi nisu dobri za igranje šaha. Ako ne promijene uslove, neću igrati.“
Fišer je napustio Lugano gubeći značajan honorar, ali je pokazao da će ostati dosledan svojim principima. Kasniji događaji su dokazali da je bio u pravu; do kraja turnira mnogi učesnici (uključujući Sovjete) su se žalili da su uslovi bili vrlo loši. U tim godinama šahovski turniri u inostranstvu često su se održavali na bučnim mjestima prepunim dima. Danas se situacija znatno popravila. Da li to dugujemo Fišeru?
U Luganu, gdje je Fišera zamijenio R. Bern, američki tim je zauzeo četvrto mjesto. Nema sumnje da bi, da Fišer nije otišao, Amerikanci bili bolje plasirani.
Po povratku u Njujork, Bobi je prikrio svoju lokaciju pod nedefinisanom adresom Box 596.
Godine 1969, jugoslovenski velemajstor Kažić pronašao je Fišera u hotelu Kardinal u Palo Altu. Kontaktirao ga je telefonom i zatim objavio njihov razgovor u novinama Politika:
Kažić: „Šta se dogodilo s tobom? Ne učestvuješ više na turnirima i živiš kao samotnjak…“
Fišer: „Da, spolja može tako da izgleda. Ali, moje učešće na turnirima zavisi od određenih uslova koji moraju biti ispunjeni. Šah mora imati atmosferu za kreativnost.“
Kažić: „Igraš li u meču SSSR protiv Ostatka svijeta?“
Fišer: „Upravo sam čuo za ovaj meč. Četiri partije. Po mom mišljenju, to je premalo. Moram da razmislim o tome. Ali već mogu reći da bi bilo vrlo interesantno igrati protiv Spaskog…“
„Igrati protiv Spaskog…“ Robert Fišer je dugo razmatrao mogućnost igranja protiv sovjetskog svjetskog šampiona.
U ovom prilično zanimljivom razgovoru vidimo drugačijeg Fišera: novac mu je bio manje važan.
Sjećam se jednog stranog dopisnika koji je postavio Fišeru taktično pitanje: „Bobi, šta ti je važnije: šah ili novac?“ Fišer je pocrvenio, pogledao me i nije odgovorio. Kasnije je rekao pomalo potišteno: zar nije on, Fišer, koji je u detinjstvu poznavao siromaštvo, zaradio pravo da živi bez brige o sutrašnjici?
Fišerovi finansijski zahtjevi često su stvarali utisak nevjerovatne pohlepe. To nije bilo tako. Novac za njega nije igrao važnu ulogu. Prije i posle Svjetskog prvenstva u Rejkjaviku, američki velemajstor je odbijao mnoge profitabilne ugovore koje su mu razne kompanije nudile u zamjenu za pravo da koriste njegovo ime u svojoj reklami. Mogao je lako da zaradi nekoliko miliona dolara.
Fišer je bio opsjednut idejom podizanja prestiža šaha u svijetu. Ali, mjerilo prestiža u SAD je novac! Otuda Fišerova želja da dobije što veću moguću naknadu za svoju igru. Iz toga je proizašlo njegovo nametanje viših standarda za šah.
(Nastaviće se)