Vladimir Nabokov: Lužinova odbrana (13.nastavak)

Šahovsku garnituru, kartonsku kutiju puna bilježaka i dijagrama te hrpu šahovskih časopisa, umotala je u zaseban paket: to mu sada nije trebalo. Kada su torba i mali kofer bili puni i zaključani, još je jednom pogledala u sve ćoškove i izvadila ispod kreveta par iznenađujuće starih, poderanih, bezveznih smeđih cipela koje su Lužinu služile umjesto papuča za spavaću sobu. Pažljivo ih je gurnula nazad pod krevet.

Iz hotela je otišla u šahovski kafe, prisjećajući se da je Lužin bio bez štapa i šešira. Bilo je puno ljudi u turnirskoj dvorani, i Turati, koji je stajao pored vješalice za kapute, žurno je skidao kaput. Ona je shvatila da je došla u trenutku kada se partija trebala nastaviti, i da niko nije znao za Lužinovu bolest. Nema veze, ona pomisli sa određenim zlonamjernim zadovoljstvom. Treba ih pustiti da čekaju. Pronašla je štap, ali nije bilo šešira. I posle gledajući s mržnjom prema malom stolu, gdje su figure bile postavljene, i Turatija, koji je trljao ruke i duboko čistio svoje grlo kao bas pjevač, brzo je izašla iz kafića i ponovo ušla taksi, i vratila se u sanatorijum.

 Otprilike u isto vrijeme rastreseni čovječuljak koji ima veze s organizacijom turnira stigao je u sanatorijum. Nisu mu dali da vidi Lužina; staložena mlada dama sa kojom je razgovarao, hladno ga je obavjestila da se Lužin premorio se i bilo je neizvjesno kada će nastavi sa svojim šahovskim aktivnostima. „Strašno, to je nevjerovatno“, žalosno je ponovio čovječuljak nekoliko puta. “Nedovršena partija! I tako dobra partija! Prenesite Maestru moje  želje, moje najbolje želje . . .” Beznadežno je odmahnuo rukom i krenuo ka izlazu, odmahujući glavom.

I novine su to objavile da je Lužin imao nervni slom prije nego što je završio odlučujuću partiju i to je, prema Turatiju, crni trebao da izgubi zbog slabosti pješaka na f4. I u svim šahovskim klubovima stručnjaci su dugo proučavali pozicije figura, sledili mogući nastavci i primjećena slabost bijelog na d3, ali niko nije mogao da pronađe pravi način sigurne pobjede.

Jedne noći ubrzo nakon toga, dogodila se duga, pripremljena i naposletku prekinuta, uzaludna, sramotno glasna, ali neizbježna scena. Tek se vratila iz sanatorijuma i željno je jela vruću kašu od heljde i pričala kako je Lužin bolje. Njeni su roditelji razmijenili poglede i onda je počelo.

„Nadam se,“ rekla je majka rezonantno, „da si već odustala od svoje lude namjere.“ „Još malo, molim,“ rekla je, pružajući tanjir. „Iz određenog osjećaja delikatnosti“, nastavila je njena majka, a ovdje je njen otac brzo preuzeo ulogu. „Da“, rekao je, „iz delikatnosti tvoja majka nije ti ništa govorila ovih proteklih dana – dok se situacija s tvojim prijateljem nije razjasnila. Ali sada moraš da nas poslušaš. Znaš sama da je naša glavna želja, briga i … uopšte… želja, da budeš u redu, da budeš sretna, i tako dalje. Ali za ovo …“ „U moje vrijeme, roditelji bi jednostavno zabranili“, ubacila je njena majka, „to je sve.“ „Ne, ne. Šta zabrana ima s ovim? Slušaj mene, dušo moja. Nisi više osamnaestogodišnjakinja, već dvadeset i petogodišnjakinja, i ja ne vidim ništa privlačno ili poetsko u svemu što se desilo.“

„Ona samo voli da nas nervira“, ponovo je prekinula majka. „Samo jedna neprekidna noćna mora…“ „O čemu tačno govorite?“ upitala je konačno ćerka i osmjehnula se ispod spuštenih obrva, blago naslanjajući laktove na sto i gledajući od oca do majke. „O tome da je vrijeme da prestaneš biti glupa“, povikala je majka. „O tome da je udaja za siromaha čudnovata glupost.“

„Ah“, rekla je ćerka, i pružajući ruku na stolu, naslonila je glavu na nju. „Evo šta“, ponovo je počeo njen otac. „Predlažemo ti da ideš na italijanske jezera. Idi s mamom na italijanska jezera. Ne možeš ni zamisliti kakva su tamo rajna mjesta. Sjećam se prvi put kada sam vidio Isolu Bellu…“

Počela je trzati ramenima od polupotisnutog smijeha; zatim je podigla glavu i nastavila tiho se smijati, držeći oči zatvorene.

„Šta ti hoćeš?“ upitala je majka i lupila o sto.

„Prvo“, odgovorila je, „da prestaneš vikati. Drugo, da se Lužin potpuno oporavi.“

„Isola Bella znači Lijepo ostrvo“, nastavio je njen otac žurno, pokušavajući sa značajnom grimasom nagovijestiti svojoj ženi da će sam to riješiti. „Ne možeš ni zamisliti. Azurno nebo, i vrućina, i magnolije, i odlični hoteli – i naravno tenis, ples … I posebno se sjećam – kako ih zovete – tih insekata koji sijaju …“

„Pa šta onda?“ upitala je majka s pohlepnom znatiželjom. „Šta onda, kada tvoj prijatelj – ako ne umre …“

„To zavisi od njega“, rekla je ćerka, pokušavajući govoriti smireno. „Ne mogu ga napustiti. I neću. Kraj.“

„Bit ćeš u ludnici s njim – tamo ćeš biti, djevojko moja!“

 „Luda ili ne…“ počela je ćerka sa drhtavim osmijehom.

„Zar te Italija ne mami?“ vikao je njen otac. „Djevojka je luda. Nećeš se udati za ovog šahovskog idiota!“

„Idiot si sam. Ako hoću, udaću se za njega. Ti si zatucan i zloban čovjek…“

„Sad, sad, sad, dosta je, dosta je“, mrmljao je njen otac. „Neću mu dozvoliti da ponovno kroči ovde,“ duvala je njena majka; „to je konačno.“

Ćerka je počela tiho plakati i napustila trpezariju, udarajući u ugao švedskog stola dok je prolazila i ispuštajući jadno „do vraga!“ Udareni švedski sto vibrirao je još dugo vremena.

„To je bilo malo pregrubo“, rekao je otac šapatom. „Naravno da je ne branim. Ali, znaš, dešavaju se razne stvari. Čovjek se preumorio i imao slom. Možda će se nakon ovog šoka stvarno promijeniti na bolje. Pogledaj, mislim da ću otići vidjeti šta ona radi.“

I sledećeg dana imao je dug razgovor sa čuvenim psihijatrom u čijem sanatoriju je boravio Lužin. Psihijatar je imao crnu asirsku bradu i vlažne, nježne oči koje su se čudesno sijale dok je slušao svog sagovornika. Rekao je da Lužin nije epileptičar i da ne pati od progresivne paralize. Umesto toga, njegovo stanje proisteklo je iz produženog napora. Psihijatar je istakao da će, čim bude moguće voditi razuman dijalog s Lužinom, biti od presudnog značaja da mu se naglasi kako strastvena ljubav prema šahu predstavlja značajan rizik po njegovo zdravlje. Predloženo je da će Lužin morati da se odrekne svog zanimanja na duže vreme i usvoji potpuno normalan način života.

„I može li takav čovjek da se oženi?“ upitao je sagovornik. „Zašto da ne – ako nije impotentan“, odgovorio je profesor s nježnim osmehom. Osim toga, istakao je prednosti braka za Lužina. Pacijentu je potrebna njega, pažnja i odvraćanje. Psihijatar je sagledavao Lužinovo stanje kao privremeno zamagljivanje čula, koje se postepeno raspršuje. Prema njihovoj procjeni, potpuni oporavak je u toku.

(Nastaviće se)