
Autobiografija i partije
1978
Nije, naravno, Karpov bio tako loše obrazovan kao što bi ovi odgovori mogli sugerisati, ali se očekivalo da će dati takve odgovore. Zato je on oblikovao svoj imidž za milione sovjetskih ljudi, i nije ga bilo sramota da izgleda primitivno. Nekoliko puta sam u štampi izjavio da je Fišer bio izvanredan igrač i da bi bilo teško igrati protiv njega. Uoči meča pojavio se jedan od najvećih sovjetskih časopisa sa fotografijom Karpova na naslovnoj strani, uz prateći tekst: ‘Nikoga se ne bojim, a protiv svih igram na pobjedu!’. Bilo je poznato da su Karpovljevi zvanični sekundanti bili Furman i Geler. Sada sam morao da odaberem moj par sekundanata.
Jednom prilikom sam pozvao velemajstora Bronštajna u svoju kuću, da mi pomogne u pripremama. Radili smo nedjelju dana, a onda sam ga pitao da li bi on bio moj službeni sekundant. „Znate“, rekao je, „meč će biti u Moskvi, a ja ću vam pomoći u svakom slučaju. Vodim šahovsku rubriku u jednom od najvećih sovjetskih novina (Izvestia – ur.), i ako postanem vaš zvanični sekundant, onda mi neće dozvoliti da komentarišem vaš meč.” Vratio se u Moskvu. U Federaciji su, naravno, znali gdje je bio. Zvali su u redakciju – i Bronštajnu je zabranjeno da izvještava o meču. Uznemiren, napustio je Moskvu, prvo da se odmori, a zatim da igra na prvenstvu SSSR-a. U Moskvu se vratio tek sredinom novembra. Ispostavilo se da sam svom prijatelju nehotice uskratio i zadovoljstvo i honorar.
Imao sam već jednog sekundanta, majstora Osnosa, i nisam htio da raskinem sa njim, pošto smo radili zajedno prethodna dva meča. Morao sam pronaći nekoga ko je neosjetljiv na javno mnijenje i na ‘udarce sudbine’ koji bi mogli proizaći iz ovog mnijenja. Među velemajstorima nije bilo takvog dobrovoljca.
Moj izbor je pao na majstora Džindžihašvilija, igrača sa ‘nepristrasnom’ reputacijom u svijetu zvaničnika. Sama činjenica mog izbora bio je novi izazov sovjetskom šahovskom svijetu, ništa manje oštar od mog pisma predsjedniku Federacije Averbahu. S druge strane, znao sam barem toliko da, čak i ako bi Partija zatražila od njega, Džindžihašvili me ne bi izdao. Ali protiv mene su koristili sve vrste oružja. Još nisam stigao u Moskvu a već su počeli da mi govore da je Džindžihašvili sreo Petrosjana, da ćaska sa Grigorijanom (također Jermenom, pa ko zna na čijoj je strani). Očigledno su jako željeli da ne vjerujem svojim sekundantima, koji u svakom slučaju nisu bili toliko jaki. Na kraju su dobili ono što su željeli. Naporima šahovske federacije Sovjetskog saveza formiran je moćan štab da pomogne Karpovu. Osim glavnih trenera, tu su bili Petrosjan, Averbah, Talj i Botvinik. Da, Karpov je nagovorio čak i Botvinika da mu daje savjete.
Pričali su mi priču o tome kako su se jednom Talj i Vaganjan vratili sa meča Jugoslavija-SSSR. Automobil Centralnog komiteta komunističke omladine čekao ih je na ulazu u aerodrom. „Idemo pravo kod Karpova“, rekao je izvršni direktor, „on ima problema protiv francuske odbrane.“ I obojica su otišli. Nije bilo iznenađujuće što sam za meč sa Karpovom bio slabije pripremljen u otvaranju. Na kraju krajeva, bio sam u suštini sam. Spaski, koji je jako želio da mi pomogne, bio je u lošem stanju posle meča sa Karpovom i nije mi mogao pomoći. Polugajevski se užasno bojao da će saznati za njegov postupak i pokušao je da mi pomogne u analizi, a da bude neprimjećen. Jedan čije su simpatije prema meni bile dobro poznate bio je Smislov. Iz tog razloga, kada se u novembru vratio u Moskvu nakon prvoligaškog prvenstva SSSR-a, iako se opirao, odmah je poslan na turnir u Veneciju – za slučaj da mu padne na pamet da mi pomogne.
Za mene su se izjasnili velemajstori Suetin, Holmov i Vasjukov, kao i veliki broj majstora. Karpov nije bio omiljen ni kod ljudi koji su postali bliže povezani s njim, a još važnije, smatrali su ga simbolom reakcije. Ali pomagači su zapravo bili uz njega, a ne uz mene.
Jednako značajno je bilo i ponašanje javnosti. Igrali smo u Moskvi, u najboljim salama u zemlji – u Dvorani stubova u Domu sindikata istoj onoj u kojoj je nekada ležalo Lenjinovo tijelo, a posle njega Staljinovo – i u sali Čajkovski, najboljoj koncertnoj dvorani u Sovjetskom Savezu.
(Nastaviće se)