
Pisac Lužin nije primijetio stilizovanu prirodu svojih sjećanja. Takođe nije primijetio da je svog sina opisao karakteristikama muzičkog, a ne šahovskog vunderkinda, što rezultira i bolesnim i anđeoskim – oči čudno zamagljene, kovrdžava kosa i prozirna blijedost. Ali sada se suočavao sa određenim poteškoćama: ova slika njegovog sina, očišćena od svih tuđih elemenata i odvedena do granica nježnosti, morala je biti okružena nekom vrstom habitusa. Jedno je sigurno odlučio – neće dopustiti da ovaj dječak odraste, neće ga pretvoriti u onu taktičnu osobu koja ga ponekad posjećuje u Berlinu, odgovara na pitanja jednolikim glasom, sjedi sa poluzatvorenim očima, a zatim odlazi ostavljajući kovertu sa novcem na prozoru.
„On će umrijeti mlad“, rekao je naglas, nemirno koračajući po sobi i oko otvorene pisaće mašine. „Da, umrijeće mlad, njegova smrt će biti logična i veoma dirljiva. Umrijeće u krevetu dok igra svoju posljednju partiju.“ Bio je toliko zanesen ovom misli da mu je bilo žao što nije mogao početi sa pisanjem knjige od kraja. Ali zapravo, zašto je to bilo nemoguće? Mogao bi pokušati… Počeo je usmjeravati svoje misli unazad – od ove dirljive i tako jasne smrti natrag do nejasnog porijekla svog junaka, ali je ubrzo promijenio mišljenje i sjeo za svoj sto da ponovo razmisli.
……..
Talenat njegovog sina je u potpunosti došao do izražaja tek nakon rata kada je vunderkind postao majstor. Godine 1914, u samo predvečerje onog rata koji je tako ometao njegova sjećanja u pričanju o urednoj književnoj radnji, ponovo je otputovao u inostranstvo sa sinom, a Valentinov je takođe išao. Malom Lužinu je bilo ponuđeno da igra u Beču, Budimpešti i Rimu. Slava ruskog dječaka koji je već pobijedio jednog ili dva od onih igrača čija se imena pojavljuju u šahovskim udžbenicima rasla je tako brzo da je i njegova skromna književna slava bila usputno pomenuta u stranim novinama.
Sva trojica su bila u Švajcarskoj kada je ubijen austrijski nadvojvoda. Iz prilično slučajnih razloga (ideja da je planinski zrak dobar za njegovog sina) Valentinovljeva primjedba da Rusija sada nema vremena za šah, dok njegov sin živi samo od šaha, misao da rat neće dugo trajati), vratio se u Sankt Peterburg sam. Nakon nekoliko mjeseci nije mogao više izdržati i poslao je po svog sina. U bizarnom pismu koje je nekako pratilo njegova dugačka putanja, Valentinov ga je obavijestio da njegov sin ne želi da dođe.
Lužin je ponovo pisao i dobio odgovor, jednako ljubazno, koje nije došao iz Taraspa već iz Napulja. Počeo je gajiti odvratnost prema Valentinovu. Bilo je apsurdnih komplikacija oko transfera novca. Međutim, Valentinov je predložio u jednom od svojih sledećih pisama da preuzme sve troškove održavanja djeteta – oni će se kasnije dogovoriti. Vrijeme je prolazilo.
U neočekivanoj ulozi ratnog dopisnika našao se na Kavkazu. Dani tuge i oštre mržnje prema Valentinovu (koji je, međutim, vrijedno pisao) zamijenili su dani mentalnog mira proizašlog iz osjećaja da je život u inostranstvu dobar za njegovog sina – bolji nego što bi bio u Rusiji (što je upravo i tvrdio Valentinov).
Sada, deceniju i po kasnije, te ratne godine su se pokazale kao frustrirajuća prepreka; činilo se kao da su ugrožavali kreativnu slobodu, jer je u svakoj knjizi koja opisuje postepeni razvoj određene ljudske ličnosti nekako morao da se pomenuti rat, a čak ni junakova smrt u mladosti nije mogla pružiti izlaz iz ove situacije. Postojali su likovi i okolnosti oko slike njegovog sina koje su nažalost bile zamislive samo u pozadini rata i koje ne bi mogle postojati bez te pozadine.
Sa revolucijom je bilo još gore. Opšti stav je bio da je ona uticala na tok svakog života u Rusiji; autor nije mogao pustiti svog junaka da prođe kroz nju, a da se ne opeče, a izbjeći je bilo nemoguće. To je predstavljalo pravo kršenje slobodne volje pisca. Zapravo, kako bi revolucija mogla uticati na njegovog sina?
Na dugo očekivani dan u jesen hiljadu devetsto sedamnaeste, Valentinov se pojavio, jednako veseo, glasan i grandiozno obučen kao i uvijek a iza njega je bio krupan mladić sa malim brkovima. Uslijedio je trenutak tuge, stida i čudnog razočaranja.
Njegov sin skoro da nije govorio i stalno je pogledavao kroz prozor („Boji se da bi moglo biti pucnjave,“ objasnio je Valentinov tiho). Sve je to na početku ličilo na loš san – ali čovjek se navikne na sve.
Valentinov je nastavio da tvrdi da se sve što mu se duguje može riješiti „među prijateljima“ kasnije. Ispostavilo se da je imao važne tajne poslovne poslove i novac sakriven u svim bankama savezne Evrope.
Mladi Lužin počeo je često posjećivati izuzetno miran šahovski klub koji je procvjetao usred najvećeg građanskog haosa, i u proljeće, zajedno s Valentinovom, ponovo je nestao – ponovo u inostranstvu. Nakon toga su došle uspomene koje su bile čisto lične, neželjene uspomene, od neimaštine – gladovanje, hapšenje, i tako dalje, i iznenada – zakonito progonstvo, blagoslovljeno proterivanje, čista žuta paluba, baltička bura, razgovor s profesorom Vasilenkom o besmrtnosti duše.
(Nastaviće se)