Autobiografija i partije
1978
Pobijedio sam protiv dva rivala, Berna i Larsena, oba puta ubjedljivo, i poveo, daleko ispred svih ostalih. Ali onda je došao kritičan trenutak. U nastojanju da pobijedim u svakoj partiji, pretjerao sam protiv Rukavine i izgubio. Odmah sam osjetio blizinu svojih najbižih rivala – Karpova, Berna i Smejkala. Srećom, to me nije omelo. Prije poslednjeg kola već sam imao sigurno mjesto među prva tri.
Karpov, koji je dugo igrao samo za jedno od kvalifikacionih mjesta, dobio je neočekivani poklon u pretposlednjem kolu od Smejkala. U boljoj poziciji, Smejkal prvo nije uspio da iskoristi svoje šanse za pobjedu, zatim je izgubio pješaka, pa je čak uspio da izgubi i prekinutu partiju iz remi pozicije. Sada smo Karpov i ja bili izjednačeni. Poslednjeg dana obojica smo imali bijele figure – on protiv Torea, a ja protiv Hibnera. Naravno, imao sam jačeg protivnika, ali uzimajući u obzir to da Karpov dugo nije ni sanjao o prvom mjestu, predložio sam da obojica pristanemo na remi poslednjeg dana turnira. Ali nije u Karpovljevom karakteru da propušta priliku – on je maksimalista. U poslednjem kolu brzo je pobijedio, ali nisam ni ja podbacio, i takođe sam pobijedio u dobrom stilu. Sjećam se kako sam nakon partije počeo da se izvinjavam Hibneru, i opisao mu situaciju – kako tog dana nisam imao apsolutno nikakvu želju za teškom partijom, ali je Karpov insistirao. Takvo izvinjenje od strane pobjednika može zvučati pomalo dvosmisleno, a za poraženog uvredljivo. Hubner se toga sjetio, i to je bio razlog da se dogovorimo za međusobni meč krajem 1973.
Uz turnire iz 1968. Lenjingradski međuzonski turnir ocjenjujem kao jedno od najboljih dostignuća u mom životu.
Ekipno prvenstvo Evrope u Bathu uslijedilo je odmah nakon Međuzonskog turnira. Unaprijed smo znali da ćemo boraviti u dvokrevetnim sobama. Pitali su me s kim bih želio dijeliti sobu i odgovorio sam: ‘Štejn’. Ujutro, kada smo ušli u autobus koji nas je trebao odvesti do moskovskog aerodroma, Štejn se nije pojavio. Otišli su da ga traže i otkrili da je umro u svojoj sobi u hotelu “Rossiya”. Bio je to srčani udar, profesionalna bolest šahista. Varaju se oni koji misle da je lako igrati šah. Igrač tokom partije živi na rubu svojih živaca, a istovremeno mora da bude savršeno pribran. Tako je bilo sa Štejnom. S druge strane, dok je bio van šaha, dozvolio je sebi slobodan i lagodan život, tražeći oduška za svoj uzbudljiv temperament. Kakva šteta. Postigao je mnogo, ali nikako nije ni blizu iscrpio svoje mogućnosti.
Bio sam umoran i nisam želio da igram na ekipnom turniru. Osim toga, postojao je i neobičan faktor, po prvi put nakon mnogo godina, nijedan trener nije putovao s timom; umjesto toga bila su četiri špijuna (uključujući Antošina). Pažljivo su pratili kako provodimo vrijeme, miješali se u našu rutinu i povremeno razgovarali s nama, pokušavajući prikupiti što više materijala o odnosima među nama. Ovo mi se nipošto nije svidjelo i tražio sam način da se ovim momcima osvetim za njihov pretjerani nadzor.
Turnir je završen, kao i obično, pobjedom sovjetskog tima. Poslije smo održali nekoliko simultanki u Engleskoj. Kada se tim vrati u Moskvu, obično se organizuje sastanak s rukovodiocima Komiteta za sport SSSR-a. Vođa grupe izvještava o rezultatima i ponašanju učesnika. Onda vlasti kažu svoje. To je zamoran postupak, to jest ponavlja se iz godine u godinu. Isto se dogodilo i ovaj put.
Nakon svih vrsta pohvalnih riječi, koje su izgovarali razni lideri, konačno je došlo pitanje: „Da li neko želi nešto da doda?“ Tu sam ‘dodao’ govor koji sam pripremio davno prije. „Šahistima, ljudima koji putuju po čitavom svijetu, treba vjerovati, ili ih nigdje ne slati. Zašto su ova četiri čovjeka poslana da nas nadgledaju? Sa svojim skromnim iskustvom, sve što su radili bilo je miješanje, više nego ikada ranije. A kada su bili potrebni, nismo ih mogli naći. Zamislite samo, prekjuče sam davao simultanku u Londonu, u jednoj od osiguravajućih kompanija. Usred simultanke prišao mi je jedan čovek i rekao mi na engleskom: „Ne želim da vas uznemiravam, ali bih volio da prosledite ovaj komad papira sovjetskom ambasadoru u Londonu. Sloboda za sovjetske jevrejske zatvorenike!” – viknuo je na kraju.’ (Molim ovog nepoznatog borca za demokratsku slobodu da mi oprosti. Trebao mi je ovaj papir u Moskvi.) ‘A gdje su bila ta četvorica’, nastavio sam, ‘koji su me trebali braniti i dati ovom čovjeku odgovarajuću opomenu?’ Sve sam to rekao vrlo ozbiljno, a zapravo sam im se rugao. Sa stanovišta vlasti, agenti su pogriješili, ali što se mene tiče, zašto je bio potreban taj nadzor? Hvala Bogu, niko od četvorice nije bio tu, inače bi došlo do pravog skandala! Ali i pored toga metež u dvorani bio je prilično veliki. Odmah su mi uzeli papir, kao materijalni dokaz onoga što se dogodilo. Ja sam govorio i kritikovao vlast. Nije uobičajeno kritikovati vlast u lice, posebno u zemlji takozvanog ‘demokratskog centralizma’. Ali ništa nisu mogli da urade sa mnom.
(Nastaviće se)