Vladimir Nabokov: Lužinova odbrana (1.nastavak)

Iz ove zanimljive knjige prenosim samo dio, od Lužinovog upoznavanja sa šahom pa nadalje (iako je i kasnije dosta djelova preskočeno, i neki pasusi skraćeni). Čitava knjiga ima 256 strana, a prevod počinjem od 45. strane.

************
………..

„Pa, hajde da igramo neku igru,“ reče njegova tetka žurno i uhvati ga za vrat od pozadi. „Kako imaš tanak vrat, možeš ga obuhvatiti jednom rukom…“
„Znaš li kako se igra šah?“ upita Lužin lukavo, oslobodivši glavu i trljajući obraz o divnu svjetloplavu svilu njenog rukava.
„Igrajmo radije Čovječe, ne ljuti se,“ reče ona odsutno. Negdje su se vrata zalupila. Ona se trže i okrenu
lice prema buci, osluškujući. „Ne, hoću da igram šah,“ reče Lužin. „To je komplikovano, dragi, ne možeš to naučiti za tren.“ Otišao je do stola i našao kutiju koja je stajala iza fotografije na stolu.
Njegova tetka ustade da uzme pepeljaru, zamišljeno pjevušeći.
„Evo,“ reče Lužin i stavi kutiju na niski, umjetnički ukrašen turski stočić.
„Treba ti i tabla,“ reče ona. „A znaš, bilo bi bolje da te učim dame, to je jednostavnije.“ „Ne, hoću šah,“ reče Lužin i razmota platnenu tablu.
„Prvo da postavimo figure ispravno,“ poče njegova tetka sa uzdahom.
„Bijele ovdje, crne tamo. Kralj i kraljica jedno pored drugog. Ovo su oficiri. Ovo su konji. A ovo su, u svakom uglu, topovi. Sada…“ Iznenada se ukoči, držeći figuru u vazduhu i gledajući ka vratima. „Čekaj,“
reče uznemireno. „Mislim da sam ostavila maramicu u trpezariji. Odmah se vraćam.“ Otvorila je vrata, ali se odmah vratila. „Neka, nema veze,“ reče i ponovo sede. „Ne, nemoj ih postavljati bez mene, pogrešno ćeš to uraditi. Ovo se zove pješak. Sada gledaj kako se svi kreću. Konj galopira, naravno.“

Lužin je sjedio na tepihu s ramenom naslonjenim na njeno koljeno i posmatrao njenu ruku sa tankom platinastom narukvicom kako podiže figure i postavlja ih. „Kraljica je najpokretnija,“ reče on zadovoljno i pomjeri malo figuru prstom, jer nije stajala sasvim u centru polja. „A ovako jedna figura jede drugu,“ reče njegova tetka. „Kao da je izbacuje i zauzima njeno mjesto. Pješaci to rade ukoso. Kada možeš uzeti kralja, ali on može da se pomakne, to se zove šah; a kad nema gdje da ide, to je mat. Dakle, tvoj cilj je da uzmeš mog kralja, a ja moram da uzmem tvog. Vidiš koliko dugo sve to traje da se objasni. Možda možemo igrati neki drugi put, a?“
„Ne, igrajmo sada, molim te, hajde da igramo,“ reče Lužin, i prebacujući se u klečeći položaj na tepihu, dohvati niski stočić.
Ali u tom trenutku ona naglo ustade sa svog mesta tako da je suknjom okrznula tablu i oborila nekoliko figura. Na vratima je stajao njegov otac. „Idi u svoju sobu,“ reče on, kratko pogledavši sina. Lužin, koji je prvi put u životu bio izbačen iz sobe, ostade na koljenima iz čistog zaprepašćenja. „Jesi li čuo?“ reče njegov otac. Lužin pocrveni i poče da traži pale figure po tepihu. „Požuri,“ reče njegov otac glasom grmljavine kakav nikada ranije nije koristio. Njegova tetka žurno poče da stavlja figure bilo kako u kutiju. Njene ruke su drhtale. Jedan pješak jednostavno nije htio da uđe. „Evo, uzmi to,“ reče ona.
On je polako smotao platnenu tablu, a lice mu je bilo obuzeto dubokim osjećanjem povređenosti, uzeo je kutiju. Nije mogao da zatvori vrata iza sebe jer su mu ruke bile pune. Njegov otac je napravio brz korak i zalupio vrata tako snažno da je Lužin ispustio tablu koja se odmah razmotala; morao je da spusti kutiju i
ponovo je zamota.
Lužin je s gađenjem pomislio da su svi danas poludjeli i otišao u svoju sobu. Tamo je odmah postavio figure kao što mu je tetka pokazala i dugo ih posmatrao, pokušavajući da shvati nešto; nakon čega ih je vrlo uredno spakovao u kutiju. Od tog dana šahovska garniture  je ostala kod njega i prošlo je dugo vremena prije nego što je njegov otac primjetio njeno odsustvo. Otada je u njegovoj sobi stajala fascinantna i misteriozna igračka, čiju upotrebu još nije naučio.
Nekih nedjelju dana kasnije, između prvog i trećeg časa se stvorila praznina: nastavnik geografije je bio prehlađen. Kada je prošlo pet minuta nakon zvona i niko još nije ušao, usledio je takav predosjećaj sreće kod đaka da se činilo da im srce neće izdržati ukoliko se ipak ne otvore staklena vrata i nastavnik geografije, kao što mu je običaj, uleti skoro trčeći u učionicu. Samo je Lužin bio ravnodušan. Sagnut nisko nad svojim stolom, oštrio je olovku, pokušavajući da vrh bude oštar kao igla. Uzbuđeni žamor je rastao oko njega. Činilo se da je njihova sreća neizbježna. Ponekad su se, međutim, događala nepodnošljiva razočaranja: umjesto bolesnog nastavnika, u učionicu bi tiho ušao mali nastavnik matematike sa predatorskim osmjehom na licu, i, zatvorivši vrata bez zvuka, počeo bi da bira komade krede sa police ispod table. Ali prošlo je punih deset minuta i niko se nije pojavio. Žamor je postajao sve glasniji. Od viška sreće neko je tresnuo poklopcem stola. Tada se odnekud stvorio razredni starješina. „Apsolutna tišina,“ rekao je. „Želim apsolutnu tišinu. Valentin Ivanovič je bolestan. Bavite se nečim. Ali mora biti apsolutna tišina.“ Otišao je. Veliki pahuljasti oblaci sijali su van prozora; nešto je klokotalo i kapalo; vrapci su cvrkutali. Blaženi čas, očaravajući čas. Lužin je apatično počeo da oštri još jednu olovku. Gromov je promuklim glasom pričao neku priču, sa užitkom izgovarajući čudne opscene reči. Petriščev je molio sve da mu objasne kako znamo da su unutrašnji uglovi trougla jednaki zbiru dva prava ugla.

I odjednom, iza njega, Lužin je jasno čuo poseban zvuk, drven i zveckav, koji je uzrokovao da mu se zagrije srce i zastane za trenutak. Oprezno se okrenuo. Krebs i jedini tihi dječak u razredu su vješto postavljali lagane male šahovske figure na tablu od šest inča. Tabla je bila na klupi između njih. Sjedili su veoma neudobno, postrance. Lužin, zaboravljajući da završi oštrenje olovke, priđe im. Igrači ga nisu primjetili.

Tihi dječak, kada je mnogo godina kasnije pokušavao da se sjeti svog školskog druga Lužina, nikada nije zapamtio tu slučajnu šahovsku partiju, igranu tokom slobodnog školskog časa. Mješajući datume, iz prošlosti je izvukao nejasan utisak o tome da je Lužin jednom pobijedio na školskom turniru, nešto mu je blijedo odzvanjalo u sjećanju, ali nije mogao da se sjeti.

„Ode kula,“ reče Krebs. Lužin je pratio njegovu ruku, misleći sa drhtavicom trenutne panike da mu tetka nije rekla imena svih figura. Ali „kula“ se ispostavila kao sinonim za „top“. „Nisam vidio da možeš uzeti, to je sve,“ reče drugi. „Dobro, vrati svoj potez nazad,“ reče Krebs.

(Nastaviće se)