
Zahvaljujući ovim merama predostrožnosti, uhoda nije video ništa od važnih poslova; ali, mora biti da je, zahvaljujući nekoj nesrećnoj slučajnosti, taj častoljubivi i tašti momak primetio da u njega nemamo poverenja i da se iza njegovih leđa događaju razne zanimljive stvari. Možda je u mom odsustvu neko od kurira neoprezno pomenuo „njegovo veličanstvo“, umesto, kao što smo se dogovorili, ‘barona Berna’, ili je lupež protivpravno otvarao pisma — u svakom slučaju, on je, pre nego što sam mogao i da naslutim, dobio iz Minhena ili Berlina nalog da motri na nas.
Tek mnogo kasnije, kad sam već uveliko sedeo u zatvoru, setio sam se da se njegova prvobitna nezainteresovanost za službu poslednjih meseci preobrazila u iznenadnu revnost i da se u nekoliko navrata gotovo nametljivo nudio da odnese na poštu moju korespondenciju. Ja, dakle, ne mogu da se opravdam što sam u izvesnoj meri bio neoprezan, ali — najzad — zar hitlerovci nisu podmuklo nadigrali i najveće diplomate i vojnike? S kolikom mi je predanošću i ljubavlju Gestapo odavno ukazivao pažnju, krajnje konkretno je pokazala okolnost da su me esesovci uhapsili iste večeri kad je Šušnig objavio svoju abdikaciju i dan pre nego što je Hitler ušao u Beč.
Na sreću, uspelo mi je da najvažnije hartije spalim čim sam čuo Šušnigov oproštajni govor, a da ostatak dokumenata s neophodnim potvrdama o deponovanju manastirske imovine i imovine dvojice nadvojvoda u inostranstvu sakrijem u korpu za veš i po svojoj staroj pouzdanoj gazdarici pošaljem — zaista u poslednjem trenutku, tek neki minut pre nego što su mi momci zalupali na vrata — svome ujaku.“
Doktor B. prekide da bi pripalio cigaretu. Na svetlosti što je zaplamsala videh kako mu se desni ugao usana nervozno trza; to mi je još ranije palo u oči; primetio sam da se trzaj ponavlja svakih nekoliko minuta. Bio je to samo neznatan treptaj, jedva nešto jači nego dah, ali je on čitavom licu davao izraz čudnog nemira.
»Vi verovatno pretpostavljate da ću vam sada pričati o koncentracionim logorima, u koje su odvođeni svi koji su ostali verni našoj staroj Austriji, o poniženjima, mučenjima i torturama koje sam tamo istrpeo. Ali nije se dogodilo ništa slično. Našao sam se u drugoj kategoriji.
Nisam bio gurnut među one nesrećnike na kojima se, kroz telesna i duševna ponižavanja, iskaljivala dugo uzdržavana mržnja, već sam bio svrstan u onu sasvim malu grupu ljudi od kojih su nacionalsocijalisti nameravali da izvuku ili novac ili važne informacije.
Sama po sebi, moja skromuna ličnost bila je, naravno, za Gestapo sasvim nezanimljiva. Ali gestapovci su, mora biti, saznali da smo mi bili produžena ruka, upravljači i poverenici njihovih najogorčenijih protivnika; nadali su se da će od mene izvući materijal za optužnicu — protiv manastira kojima su hteli da sude za prenos imovine i protiv carske porodice i svih onih koji su se požrtvovano zalagali za monarhiju. Pretpostavljali su — zaista s razlogom — da je glavni deo fondova koji su prošli kroz naše ruke još uvek sakriven i zato nedostupan njihovim pljačkaškim strastima; zato su me priveli još prvog dana, kako bi pokušali da mi svojim oprobanim metodima izvukli te tajne.
Eto zbog čega ljudi iz moje kategorije, iz kojih je trebalo iscediti novac ili važan materijal, nisu odvođeni u koncentracione logore, nego su čuvani za poseban tretman. Sećate se možda da naš kancelar ili, recimo, baron Rotšild, od čijih su rođaka mislili da iznude milione, nisu bili smešteni s ostalim zatvorenicima, iza žice, već su, navodno kao privilegovani, prevedeni u jedan hotel, hotel „Metropol“ — koji je istovremeno bio i glavni stan Gestapoa — gde je svako dobio zasebnu sobu. Ta privilegija pripala je i meni, beznačajnom čoveku. Sopstvena soba u hotelu — to samo po sebi zvuči krajnje humano, zar ne? Ali možete mi verovati da time što nas, „prominentne“, nisu po dvadesetoricu nagurali u ledenu baraku, već su nas smestili u relativno tople, zasebne hotelske sobe, oni nama ni u kom slučaju nisu namenili neki humaniji, nego samo rafiniraniji metod. Jer, presija kojom su hteli da nam iznude željeni „materijal“ trebalo je da funkcioniše suptilnije nego grubo batinanje ili telesno mučenje: njeno sredstvo bila je najrafinirsnije zamisliva izolacija.
Ništa nam nisu radili — samo su nas okružili potpunom prazninom; jer, kao što je poznato, ništa na svetu ne pritiska ljudsku dušu kao što je pritiska praznina. Svakoga od nas zatvorili su u potpuni vakuum, u sobu koja je bila hermetički odvojena od spoljašnjeg sveta, i time je trebalo da se iznutra — umesto spolja, batinama i hladnoćom — stvori pritisak od koga će nam na kraju poprskati usta. Soba koja mi je dodeljena na prvi pogled uopšte nije delovala neprijatno. Imala je vrata, krevet, stolicu, lavabo, prozor s rešetkama.
(Nastaviće se)