
Autobiografija i partije
1978
Često se kaže da šahisti naginju ka egzaktnim naukama, i s tim se slažem. U životu sam često dolazio u kontakt sa ljudima koji rade u egzaktnim profesijama, posebno matematičarima, i uvijek su pokazivali interesovanje za šah. Mnogi od njih su sami bili šahisti, ponekad prilično slabi, ali nikada ne pokazujući potpuni nedostatak talenta – zakoni logike sprečavaju ih da naprave stvarno loše poteze. Na listi poznatih šahovskih imena ima nekoliko predstavnika nauke, poput Laskera, Evea i Botvinika.
S druge strane, primjećujemo među šahistima i nekoliko predstavnika umjetnosti – Aljehina, Talja i drugih. Očigledno je da šahisti visokog ranga moraju posjedovati raznovrstan mozak, gdje se logičko razmišljanje kombinuje sa kreativnom maštom. Ali egzaktne nauke zahtjevaju egzaktni pristup i zahtjevaju vrijeme da bi bile ozbiljno i pravilno usvojene, dok umjetnosti nisu tako zahtjevne. Dovoljno je poznavati principe uopšteno, ali ne nužno i specifične pojmove.
Što se mene tiče, do 1948 sam završio školovanje – deset godina učenja. Bio sam dobar u matematici, ali loš u fizici. Shvatio sam da sama logika nije dovoljna da bih savladao fiziku; bilo je gradiva koje treba proučiti; tada nisam imao više vremena van šaha. U to vrijeme nije moglo biti govora o tome da se šah igra profesionalno. Tačnije, šah se nije mogao nazvati profesijom. Morao si završiti kurs na Institutu. Znao sam da je Smislov bio student na Institutu za avijaciju, da je Geler bio specijalista za političku ekonomiju, a da je Averbah bio hemičar.
Sada sam morao da izaberem visoko obrazovnu ustanovu za svoje dalje obrazovanje. Odbacio sam nauke jer su zahtevale previše truda. Razmatrao sam umjetnosti, i na kraju sam izabrao istoriju. Još od djetinjstva volio sam istorijske priče i čitao knjige o istoriji. Kao većina mladih ljudi u zemlji, koji pri odabiru profesije imaju malo predstave o tome šta će studirati, i ja, birajući istoriju, nisam imao pojma da je u Staljinovo vrijeme ovo bila beskorisna tema, koja nije zasluživala ni visoki naziv „nauka“, gde se crveno lako proglašavalo za plavo, a bijelo za crno.
Unutar zidina Leningradskog univerziteta proveo sam šest godina. Sve to vrijeme, umjesto da studiram istoriju, dobio sam prošireni kurs marksizma. Imao sam jednog prijatelja, odličnog studenta, koji je nakon druge godine, shvativši koliko je besmislen kurs, otišao, izgubivši dvije godine svog života.
Otišao je na rudarski institut. To je bila demonstracija volje i inteligencije – imati sposobnost u pravom trenutku da se odsječe dio sebe, tako da tijelo nastavi da živi punim životom. Nisam imao snagu uma da slijedim njegov primjer. Gubitak dvije godine činio mi se kao nepopravljiv gubitak.
Proći će decenije prije nego što sam shvatio da sam, studirajući istoriju, izgubio mnogo više. Trebalo je da upišem kurs savremenih jezika. Za šahistu, bez obzira na politička uvjerenja, jezici su esencijalni. S gađenjem se sjećam svojih godina provedenih na univerzitetu. Imam sjećanje na sastanke i konferencije posvećene 70. godišnjici rođenja druga Staljina, sastanke Mladih komunista – dosadne, odvratne, povremeno oživljene takozvanim „ličnim pitanjima“, tj. „kritikovanjem“ određenih studenata. Miješanje u privatni život, miješanje u same misli studenata – to je bilo normalno.
-Nastaviće se-