Piše: GM Andrei Sokolov
Tačno dan nakon što sam saznao za smrt Igora, odjednom sam odlučio da se prisjetim, koliko sam uopšte imao trenera?
Uvijek sam govorio – mnogo, i da sam zahvalan svima bez izuzetka. Odmah ću se ograničiti – izostavio sam neke, iako ih dobro pamtim, ali imali su epizodne uloge, pojedinačne obuke, za pojedinačna timska takmičenja.
Dakle, prvi – trener šahovskog kluba u ŽĖR Rigi. Boris Abramovič Gurevič. Baš kod njega sam počeo da se bavim šahom. Sudbina mi je njegova nepoznata, negdje sredinom osamdesetih napustio je Sovjetski Savez i završio, kao što izgleda, u Obećanoj Zemlji. Ne znam ništa više o njemu, ali 1980. mu je bilo preko 70 godina. Njega više nema. Najvjerovatnije već dugo.
Levčenkov Vitalij Spiridonovič. On mi nije bio trener dugo. Oko godinu dana, ne više. Vjerovatno manje. Loše se sjećam čime smo se bavili. Sjećam se da je zahtjevao da započnemo bilježenje otvaranja i da zapisujemo šahovski bilten u dva primjerka, tako da možemo isjeći partije (za ljepljenje u sveske) s obe strane. Ni jedno ni drugo nisam radio. Iako su moji roditelji ispisivali jedan šahovski bilten, ja sam proučavao partije. On je otišao ove godine, u februaru.
Onda se pojavio (umjesto Levčenkova) Igor. Igor Nikolaevič Rausis. Zvanično nije dugo bio moj trener, od 1984. do 1986. Ali ustvari čitav život. Još malo, i na kraju proljeća, možda ljeta, u početku, ne sjećam se više, bilo bi 40 godina. Dobrih 75 procenata mog života. Uvijek. I nije važno što godinama gotovo da ne igram, što smo se viđali par puta u deceniji, što smo se povremeno čuli, što je više vremena provodio sa mojim sinom nego sa mnom, zvao je, koliko je mogao, jednom ili dva puta nedjeljno. Uvijek.
Zatim je došla Ilze Rubene. Poslednji put sam je vidio u Erevanu 1996. godine. A sada sa užasom saznajem da je nema od 2002. Imala je manje od 45 godina, meni je danas znatno više.
Alvis Vitolinjš i Vladimir Konstantinovič Bagirov. 1997. i 2000. godine, otišli su u 50. i 63. godini.
Ukupno šest. Zašto mi se činilo da ih ima više, ne znam. I evo, otišao je poslednji. Naj-naj. Trener. Drug. Nemam riječi. On je bio. I sad ga nema. Uopšte. To ne može biti, nije doživio ni 10 dana do 63 godine. Prerano. Zašto tako? Želim da vrištim. Suza nemam. I – neće ih biti. Igore!!!
Fragmenti vječnosti –
1985. godina, finale šampionata Rige. Ko je igrao? Ne sjećam se. Igrao sam ja, Igor je igrao. 13 kandidata za majstora i ja, prvokategornik sa određenim bodovima. Loše sam igrao (u skladu sa svojim nivoom, svi uvijek igraju u skladu sa svojim nivoom). Izgubio sam nekoliko partija, uključujući i od njega. Razlika u klasi je bila ogromna, u jednakoj završnici, dva puta sam napravio grešku, prvo a5, zatim h5. Ili obrnuto? Igorov komentar – za h5 treba odvojiti jednu ruku, za h5 – drugu. A još me svakog dana, počevši od treće partije, vodio na partiju. Išao bih do njega, to traje petnaest do dvadeset minuta, a zatim bismo polako odlazili na partiju. Oko 50 minuta. Svaki dan. Zašto mu je to bilo potrebno? Ne znam. Inače, turnir sam završio prilično podnošljivo, oko sredine. On je bio pobjednik.
1986. godina, Saki (negdje na Krimu, Sovjetski Savez). Neobičan dinamovski turnir. Dječji. Ja i Atis Bētiņš. I Igor – trener. Sjećam se da sam osvojio turnir, Atis je završio kao treći… Tamo sam, po njegovom predlogu, prvi put u životu odigrao Alapinov varijantu u Sicilijanskoj odbrani bijelim, kao i Aljehinovu odbranu crnim. On me nagovarao, uspješno nagovarao. Dva od dva, bez napora. Ali ne samo šaha, još uvijek se sjećam nekih ogromnih (od nekoliko funti) jabuka koje je donosio odnekud dok smo igrali. Tada sam saznao koliko jabuka funta teži. I da očigledno teže više od jedne. I njegov način da jede jabuke – ljuštenjem nožem i sječenjem na kriške. Još uvijek jedem jabuke na taj način, a tada je to bilo gotovo kao otkrovenje – do tada sam jeo jabuke sa korom. I – putovanje u Sevastopolj kod njegove bake. Kakva ludost mi pada na pamet…
1988. godina, Sofija. Moj prvi izlazak izvan SSSR-a. Igor je stizao svuda, i sam je igrao, i nadgledao nas. Tačno se sjećam da su igrali Guntis Jankovskis i Kaspar Rama. Kaspara već skoro pet godina nema. Užas. Nezamislivo. Zašto? Igrao sam dobro, Kaspar takođe. Igor – prosječno, ali on je igrao u A grupi, a mi u B, on je već imao ELO rejting, ja nisam. U bazi podataka postoji partija (moja) iz tih vremena. Sjećam se da sam pio neke čajeve sa lokalnim čudima, ali prilično ukusno, njegove stalne priče o svemu i ničemu. Priče, legende, nejasno gdje je istina, a gdje ne baš.
1988. ili 1989. godina, januar (ili februar), neki ekipni turnir Dinama u Berdjansku, hladno, ledeno i nedostatak pitke vode u hotelu, toliko da su u restoranu supu pravili od mineralne vode, slano-gorkaste. I sjećam se majstora Bykova, iz Lenjingrada. Prvi kojeg sam pobjedio u ‘jedan na jedan’ turnirskoj partiji. Majstor, naravno. Trompovski i majstor Zajd, Igor mi je nešto pokazivao iz svog repertoara. Ja sam pobjedio. Igor je igrao prilično dobro, pobjedio je crnim figurama Kamskog. A započeo je turnir sa dva remija zaredom. Htio je remi i u trećoj, ali smatrao je da nije baš korektno igrati do pata sa kraljem i pješakom „h“ protiv kralja…
1990. godina, Simferopolj, Igora tu nije bilo, u poslednjem kolu igram sa Sakajevim crnim figurama, i moram da pobjedim. Razgovaramo telefonom oko 40 minuta, pokušavajući da nađemo put, Sakajev ima bijele. Pronađemo neki čudesan redosled poteza, i do središnjice partije imam dobijenu poziciju. Nažalost, ne uspjevam da je održim pod kontrolom i nakon kontrole pozicija je remi, igram na sve ili ništa i gubim…
1991. godina, prvo putovanje (ne letenje, već baš putovanje, vozom) u Francusku, igram u petom kolu sa Igorom (od 6) bijelim figurama, i u nekoj potpuno apsurdnoj borbi pobjedim…I osvajam čitav turnir…
A onda neki brojni turniri zajedno – Francuska, Španija, Moskva, čak i neki u Poljskoj. Njemačka i turniri, i liga, Stokholm. Ponekad igramo, ponekad remi bez igre. Ponekad putujemo zajedno, ponekad odvojeno, ovako i onako. On priča na svim jezicima, zna sve i svašta (što je čudno s obzirom da se nikada nije hvalio svojim opštim znanjem). Igra…Pa sve igra. Naučio me je da igram ‘diberce’ (kartašku igru). Mada, nikada mu nisam bio konkurencija u kartama.
Lutamo duž obale mora, južni kraj Španije, plima. Igor uhvati raka, očisti ga i pojede. Sirovog. Ponudi i mene. Probam. Nije mi bilo ukusno. A on je pojeo pet komada…
Noćna Moskva, hotelska soba, Igor me uči kako da bacam karte na daljinu. I čitav špil (jedna po jedna karta) odleti kroz otvoreni prozor…
Neki blic mečevi (obično sam bio u plusu). Kaledioskop. Zemlje, gradovi, nejasno šta, nejasno gdje.
Voz, Pariz. Kupe. Razgovaramo o nečemu. Na ruskom. Ulazi neki potpuno crni Afroevropejac i na apsolutno čistom ruskom započinje razgovor…
Igor. Posle sam skoro potpuno napustio šah, a on je nastavio i da trenira i da igra. Zatim, neko strašno uzdizanje u elitu (to posle pedesete), 2600 veoma mnogo…
Gdje je Igor i gdje je 2680? I – padanje. Nisam znao da je teško bolestan. Veoma teško. Uprkos svom pričljivom duhu, bio je veoma zatvoren u vezi sa onim što je smatrao ličnim. Slao je neke PDF datoteke sa optužbama za varanje. Njegov engleski, posebno pravni, nikada nije bio savršen. Tada je prvi put pomenuo bolest, i da mu ljekari daju neki monstruozno mali životni vijek. Tada se šalio. I kategorički je odbio da koristi bolest kao olakšavajuću okolnost.
Uvijek je igrao po svojim pravilima i često nije igrao po poziciji.
Zatim je trenirao Nikitu. Mog sina. Ne tako često. Ali – trenirao ga je. Naučio ga je da igra dopisni šah. Interesantno, zašto? Danas je Nikita broj 5 u Letoniji. Visoko. Ne mješam se u njegovu igru putem prepiske, uopšte ne umijem. I ne želim da učim.
Radilo je i obrnuto – Nikita igra Letonski gambit, i to u naj „bezobraznijoj“ verziji: 1. e4 e5 2.Nf3 f5 3.Nxe5 fxe4 4.Qh5+ g6 5.Nxg6 hxg6 6.Qxh8 Kf7. Jasno je da ne igra to putem prepiske. Varijanta se svidjela Igoru, i odigrao je stotine partija na lichess-u u raznim varijantama. I poslednji video iz SAD-a – on više ništa nije video, oči su mu otkazale, čula su oslabila – odigrao je istu varijantu.
Nikita je naručio gravuru na staklu. Tu je maketa (slika 1). Bez imena i prezimena. I – bez datuma. Zašto?

Partija je odigrana početkom marta 2024. Igor je odlično znao da mu je borba gotova – potpuno beznadežan kraj partije protiv protivnika koji nikada ne greši – hemija više ne djeluje, ni palijativi. I trikovi ne funkcionišu:
Dijagram 1

To je njegova partija, bijeli, negdje u Bundesligi (drugi). Sa kim, kada? Ne sjećam se, neću tražiti, ne želim da se sjetim. Potez bijelog, pješak „h“ ne može da dostigne, pješak „a“ ne može da prođe. Uslijedilo je 1.a6! Nb8+ 2.Kd5!! neka čudna varijanta Retijevih ideja, kralj je ipak stigao pješaka. Remi.
Izdržao je još mjesec dana. I – otišao je. U duši – praznina. Kako, zašto, kuda?
Bio je, a sada ga više nema.
I više nije važno kakav je bio, sve to postaje nevažno u poređenju sa njegovim nestankom ili smrću..
Evo ti tvoja karta, evo ti tvoj vagon. Sve ti je dato u najboljem obliku. U šarenom raju sanjaj san – trovjekovni neprekidan film, kao u bioskopu.
Usput, devedesetih je veoma volio filmove. Iz nekog čudnog razloga filmove strave. Nikada ga nisam pratio, a on bi mogao da ode u neki bioskop na 3-4 sata. Počivaj u miru!
-Preneseno sa fejsbuka-