Crno-bijele kockice
Čovjek sedamdesetih godina, prosjed, sa naočarima velike dioptrije, sjedi u fotelji u kući koja se nalazi na istočnoj strani Vindzora, grada koji je lociran na jugu Kanade i lista stranice knjige „Lanjski Snjegovi“ – Šahovska hronologija Sjeveroistočne Bosne, autora Mustafe Salkića, pa, došavši do one stranice koja opisuje godinu 1972. malo zastade, primjetivši na početku tog odjeljka zanimljivu metaforu:
„Ja povlačim jedan bijeli dan, ti povlačiš jednu crnu noć.“
Zapala mu je za oko ova misao, za koju nikada do tada nije čuo, ali bilo kako da je, učinilo mu se da fraza ima svoju prefinjenost i svoj smisao, a svakako asocira na drevnu igru koja se zove šah. Nadalje, čitajući stranice ove knjige, na probir i preskok, primijeti da se ponegdje spominje i ime Cvijana Radovanovića.
Zna on da su u to vrijeme u Tuzli postojala dva čovjeka sa ovim imenom i prezimenom, oba su bili šahovski entuzijasti, a sticajem okolnosti, jedan je bio profesor, drugi njegov učenik, i, naravno, učesnici su nekih šahovskih događaja u ovom gradu. Ovaj potonji, je pripovjedač ove priče, čija je namjera da napiše nešto o jednom velikom šahisti koji je živio veći dio svog života u gradu soli.
Pošto se radi o šahovskoj igri, odnosno crno-bijelim kockicama, metaforički rečeno, vrijeme je da njegova malenkost povuče novi potez i počne svoje kazivanje u prvom licu.
A kazivanje se zasniva na mojim sjećanjima i ponekim zapisanim podacima iz pomenute knjige Mustafe Salkića.
Dakle, u toj obimnoj knjizi ( 1178 stranica ), kao što sam već naveo, dođoh do godine 1972. A zašto je baš ta godina zaokupila moju pažnju. Da bi čitaocu bilo jasnije, vratiću se nekoliko godina unazad…
U godinu u kojoj sam pošao u srednju školu.
Te davne 1969. meni mnogo važne godine, suočio sam se sa velikom životnom promjenom. Odlaskom iz malog podmajevičkog mjesta Priboj u veliki grad Tuzlu, bilo je krajnje neobično i izazovno. Nova sredina, nova škola, promjena starih navika i prilagođavanje na sasvim novi život, koji je donosio veću slobodu, ali i veće obaveze i odgovornosti.
Prva godina je prošla u upoznavanju i prihvatanju svega onoga sa čime sam se susretao, a druga – ulazak u jedan malo rasterećeniji vremenski period i pronalaženje vremena za slobodne aktivnosti.
U tom lavirintu mogućnosti koje stoje na putu mladog čovjeka, zainteresovao me je sport koji nije obećavao nikakvu naročitu perspektivu, ali je nudio opuštanje, bogatstvo ideja i blaženstvo duše na čarima crno-bijelih kockica. Dakle, to je bio dobrovoljni put u šahovsko „zatočeništvo“, koje sam prihvatio u sijasetu raznovrsnih mogućnosti, možda i zato što sam već znao šahovska pravila i osjećao ljubav prema toj vrsti sporta. U jednom gradu, kakav je Tuzla, pronaći istomišljenike nije bilo nimalo teško. Prvi od njih bio je moj vršnjak, Duško Simić. Nastanjen u njegovom komšiluku, gotovo svakodnevno smo se družili i igrali cug partije i druge šahovske mečeve.
I tada, preko Duška upoznajem jednog od najboljih tuzlanskih šahista tog vremena, Radeta Milovanovića koji mi je ostavio dojam dobrodušnog i druželjubivog momka. Nedugo zatim susrećem i Osmana Paloša, Radetovog pandana po šahovskoj snazi. Imao sam priliku da igram s obojicom i tako testiram svoje šahovsko znanje koje je bilo znatno skromnije u poređenju s njima, ali su me ovi susreti definitivno uveli u novi svijet – svijet šaha, koji je meni u to vrijeme bio veoma primamljiv.
Nezaboravni su bili dani provedeni u čitaonici pod banjom, gdje su se okupljali i ostali šahisti. LJubav prema šahu postajala je sve veća, a posebno sam uživao kibicujući ovu dvojicu šahovskih magova, njihove međusobne partije i analize kao i njihove nezaboravne dosjetke za vrijeme brzopoteznih partija. Mnoge i danas pamtim, a spomenuću jednu, meni neobičnu simpatičnu:
„Najgore je kad neznanje krene u ofanzivu.“
U 1972. godini, Rade je postigao veliki uspjeh – bio je prvak Omladinskog šampionata Bosne i Hercegovine i drugoplasirani na Omladinskom šampionatu Jugoslavije, iza budućeg velemajstora Slavoljuba Marjanovića. Na međunarodnom turniru mladih perspektivnih igrača srednje Evrope u Mađarskoj, zauzeo je 3. mjesto. Na osnovu pređašnjih rezultata proglašen je drugim sportistom grada Tuzle po izboru lokalnog lista „Front slobode.“ To je bio rezultat za respekt i divljenje.
Rade je u februaru 1973. godine pristupio beogradskom Partizanu. Iste godine na Omladinskom prvenstvu Srbije plasirao se za Omladinsko prvenstvo Jugoslavije na kome je još jednom osvojio drugo mjesto, ponovo iza Slavoljuba Marjanovića. Za nas, njegove šahovske prijatelje, to je bio zadivljući uspjeh.
Svih tih godina Tuzla je imala jake šahiste, a pored Radeta Milovanovića i Osmana Paloša, posebno su se isticali: Mustafa Sprečić, Šahbaz Nurkić, Hamza Mujic, Muhamed Sinanović, Slavko Rosić i mnogi drugi.
Kada se vratio u Tuzlu, Rade je opet igrao za tuzlanski šahovski klub, a i na nekim međunarodnim turnirima. Veliki uspjeh postigao je igrajući za tim Bosne i Hercegovine na Šahovskoj Olimpijadi u Moskvi 1994. godine, kad je reprezentacija osvojila srebrnu medalju
Govoriti o tuzlanskom šahu, a ne spomenuti Bijadera Atića je isto kao i napisati malo latinično slovo i bez pripadajuće tačke. Ovaj šahovski zaljubljenik, bio je glavni promoter šaha u gradu soli, šahovski sudija, izuzetan organizator mnogih šahovskih događaja i čovjek velike tolerancije i lake socijalne integracije. Zahvaljujući njemu, šah u ovom gradu bio je visoko rangiran. Neosporno je da je on u jednoj mjeri uticao i na Radetov šahovski uspon.
Pored njega, na propagiranju tuzlanskog šaha mnogo su uradili i tadašnjin novinari lokalnog lista „Front Slobode“ Husref Muharemagić, Tankosav Jovanović i Mustafa Malkić.
***
U toku, a i poslije rata, došlo je do velikih migracija tuzlanskih šahista po cijelom svijetu. Duško i ja smo imigrirali u Kanadu, ali daleko jedan od drugog. Daljina nam nije smetala da ostanemo u čestom kontaktu. Međusobno smo razmjenjivali informacijie o našim šahovskim prijateljima i njihovim sudbinama. Kad god sam se čuo s Duškom, a čuli smo se dosta često, pitao sam za Radeta.
Znam da je došao u Dalas krajem devedesetih godina i da je poslije nekoliko godina postao šahovski trener UT Dalas i sa svojom ekipom osvojio 10 studentskih šampionata. Godine 1999. bio je šampion Teksasa, a 2008. godine dijelio je prvo mjesto na otvorenom šampionatu Amerike. Nedavno je napisao knjigu „Međunarodni šahovski majstor – Moja porodica i šahovska priča sa odabranim partijama i slikama.“
U poslednja dva razgovora sa Duškom, rekao mi je da mu se Rade nije javljalo na njegove dvije – tri zadnje poruke.
Samo dva dana poslije našeg razgovora dobijam poruku od Duška. Pita me imam li malo vremena da se čujemo. Bio sam u nekom poslu i nisam se odmah javio. Sutradan, Duško šalje adresu veb stranice, bez komentara. Otvaram je i čitam naslov:
„U Dalasu preminuo Tuzlak Rade Milovanović, srebreni šahovski olimpijac BiH“.
Naravno, bio sam u šoku. Poslije ove tužne vijesti i posebnog pijeteta, uzimam telefon i zovem Duška. On mi kaže:
“ Jeste, umro je moj kum Rade prije dva dana. Još u oktobru prošle godine rekao mi je da ima nekih zdravstvenih problema, a negdje sredinom januara, dobio sam od njega kratku poruku, čiji kraj me je posebno zabrinuo:“
„Dragi Duško,… hvala ti što si bio dobar drug!“
„Znao sam da je to značilo da je u teškoj situaciji, ali nisam očekivao brzu smrt. Ipak, sad kad razmislim, zadnja njegova poruka, bila je na neki način naš oproštaj.“, rekao mi je Duško u telefonskom razgovoru.
Rade Milovanović je u svom životu dosta vremena posvetio šahu i šahovskoj igri. Ne samo da je bio dobar igrač, već je znao i da jedno zadovoljstvo pretvori u korisno zadovoljstvo i da od toga živi, a ne samo uživa.
Po riječima Duška Simića, koji ga je sasvim dobro poznavao, pošto su bili školski drugovi i u osnovnoj školi i u gimnaziji, Rade je bio jako oštrouman, elokventan i načitan, uz to veoma pragmatičan; u svemu se osjetila ta njegova racionalnost, pa i u šahu. Njegovo šahovsko umjeće, posledica je njegove sposobnosti i prirodne nadarenosti da blagovremeno donosi racionalne odluke. Da nije igrao šah, on bi vjerovatno isto tako bio uspješan u nečemu drugom. Pored toga bio je jako familijaran, brižan otac i suprug, a u ophođenju sa prijateljima jako iskren i korektan, čovjek od povjerenja.
Kao međunarodni majstor u svojoj bogatoj šahovskoj karijeri, imao je mnogo pobjeda i malo poraza. Najveći poraz doživio je nedavno – 3. Februara 2024. godine, igrom zle sudbine i njenim podmuklim potezom, kada ga je iznenada matirala u njegovoj šezdesedevetoj godini.
Iza sebe je ostavio kćerku Kristinu, zeta Omara, unuku Emliju i unuka Nikolasa, koji će čuvati uspomenu na njega baš kao i sva njegova rodbina i prijatelji.
U šahovskim enciklopedijama ostaće zapisane njegove šahovske partije, koje će ga ne samo čuvati od zaborava već će služiti budućim generacijama za analize i unapređenje šahovske igre.
Cvijan Cico Radovanović
Vindzor, Kanada