Šah je igra koja traži suviše razuma, a razum ima u njoj suviše igre.
Čarls Dikens
Pravila…
Postoje pravila, a skoro sve što postoji je jednom stvoreno da se mijenja, jer samo oni koji ništa ne razumiju, ne razumiju i potrebu promjene koja je ponekad i uslov opstanka.
Kada su pravila takva da nema pravila onda se ne radi o uređenoj stvarnosti koja opet može, ali i ne mora, da bude igra.
Zato su pravila dio igre, mada ima trenutaka kada je i sama igra dio pravila koja, naravno, mogu biti i pogrešna. Ipak, pravila i dok su pogrešna valja poštovati, jer će jednom oni koji nisu pogrešni shvatiti da su sva ta pravila zaista pogrešna, a kad ti i takvi nešto shvate onda je promjena neminovna.
Drevna igra je svakako uređena stvarnost operisana od neke veće promjene jer se igra po pravilima koja se poštuju mnogo duže od čitavog vijeka nekih drugih igara koje su krupnim koracima zakoračile u tu istu stvarnost, iako u suštini predstavljaju haos.
Onaj koji zna pravila napamet, a ne rukovodi se njima, sličan je onom koji pali lampu, a zatim zatvara oči, stara je tibetanska mudrost koju ozbiljan igrač i ne osvrćući se na pravila, htio ne htio, mora provjeravati, ako ima na umu pobjedu, jer ko igra taj i griješi.
Zato se, bez obzira na pravila, počesto zatvore oči te se igra i ono što se ne bi igralo što opet, ako ne bude rezultata, predstavlja “mrcvarenje” i sebe i onog drugog.
Ali da nema “mrcvarenja” ne bi bilo ni rekorda.
Ljepota šaha je i u tome što se do remija može doći i nakon jednog jedinog poteza što pokatkad skraćuje mučenje, ali i nakon…
Navjeći broj poteza zabilježen u istoriji igre je 269, odnosno tačno onoliko koliko je trebalo našim izdancima, Ivanu Nikoliću i Goranu Arsoviću, da dođu do podjele jednog jedinog poena.
Da bi se povuklo toliko poteza, a da još budu i smisleni, pomenutom dvojcu je trebalo 20 časova i 15 minuta, što je takođe svojevrstan rekord, mada bi vjerovatno neki drugi dvojac to isto mogao da uradi i za manje vremena da je došao u situaciju da toliko vuče.

A te 1989. godine u Beogradu se toliko vuklo ne samo iz čiste pakosti nego i zbog tadašnjeg pravila o sto poteza koje je već odavno ograničeno na 50, što daje nove nade slabijoj strani.
Ali i da nije bilo nesavršenstva pravila ova partija bi još uvijek bila za Ginisa, jer iako oduzmemo spornih pedeset poteza ostaje 219, što je po svim zakonima matematike pozitivnih brojeva veće od 209 koliko su za nepunih 17 časova u Rigi 1988. godine povukli Šeklov i Stavrinov.
Tačno dvije stotine poteza su trajale još dvije partije, partija Vegnera i Jonsena iz 1991. godine (16 časova i 20 minuta) te partija Mejersa i Rozisa ponovo iz Rige, ali 1989. Godine, za koju se tačno i ne zna koliko časova je igrana.
No vratimo se našem rekordu. U 167. potezu je padom posljednjeg crnog pješaka na ploči ostala pozicija u kojoj top i lovac pokušavaju da nadvladaju topa, koja je po teoriji remi, osim ako nije.
Slabija strana (G. Arsović) je morala da izdrži ravno sto poteza da bi reklamirala ničju sudiji koji je pedantno brojao micanja, što mu i nije bilo teško jer su sve ostale partije završile petnaestak časova ranije.
Recimo još i to da bi samo tri godine kasnije ishod bio isti, ali bi se do njega došlo sa pedesetak poteza manje jer su takva bila nova pravila, što je koliko dobro toliko i loše, jer o čemu bi mi danas divanili.
Preneseno iz knjige Miladina Berića: Vatreni gambit III
-Nastaviće se-