Boris Fradkin
Borisa Fradkina (1946-2022) se sjeća u ovom tekstu Aleksandar Lisenko
Lijepo je pisati o osobi koju su svi voljeli. Pa čak i u ovako nesrećnoj prilici…
Već godinu dana Boris Isaakovič Fradkin nije sa nama (23.10.1946 – 27.02.2022). Znate da je tako, ali srce to ne prihvata. Imao sam sreću da ga dobro poznajem, i to je moja privilegija u odnosu na mnoge druge. Prije godinu dana, glavni urednik 64, M. Notkin, rekao je: „Viđao sam Borisa više puta, ali ga nisam lično poznavao. Šteta. Na kraju krajeva, on je bila legenda.” Da, Bob, kako su ga zvali prijatelji, bio je legenda, a koliko se zanimljivih događaja dogodilo u njegovom životu – nijedan tekst nije dovoljan da ih opiše. Pisaću o nekoliko.
Naš junak je odmah nakon vojske vraćen u UPI, ali ne na Fizičko-tehnički institut, gdje je bio prije, već na metalurški. Bio je pametan momak, ali nije bilo vremena za pripreme za ispite – igrao je blic, bilijar, karte itd. Kao rezultat toga, na ispitu za fakultet nije mogao riješiti zadatak ni na koji način. Ipak, čuda se ponekad dešavaju. Grupa studenata ulazi u salu – tu imaju predavanje po rasporedu. Zamolili su ispitanike da se presele na drugu lokaciju. Morali su ići dugo – podzemnim prolazom do druge zgrade. Na putu Borya upoznaje prijatelja koji mu je za minut riješio problem.
Tako se u jednoj od prostorija ODO-a odigrao meč između A. Škljajeva, koji je tada bio najbolji blic igrač u gradu, i starog igrača bilijara po nadimku Petja Lisi, koji je igrao u jačini treće kategorije. Igralo se tri minuta uz foru topa, skakača i dva piona. Bob je bio poznanik jednog i drugog, u stvari, on ih je povezao. Ali, naravno, navijao je za svog vršnjaka, jer, u slučaju njegove pobjede, osim novca, imao je i odlazak u restoran. Borba nije išla dobro za veterana bilijara. Bio je poražen. B. Fradkin je bio veoma zabrinut za Petju, s vremena na vrijeme uzvijkujuć: „Pa, kako to možeš! Pa, šta je s tobom danas!” a istovremeno je, neprimjetno i vrlo vješto, njegovu zastavicu lagano približavao padu. Jedva sam mogao da obuzdam smijeh. Sledećeg dana smo se lepo proveli u restoranu “Sverdlovsk”.
Mnogo sam putovao sa Isakičem, kako sam ga volio da zovem. Ali u istoj prostoriji smo živjeli tek 1982. u Kislovodsku na nacionalnom ekipnom prvenstvu. I tad se vraćam u hotel i na recepciji tražim ključeve. Vidim da me okupljene sobarice čudno gledaju i kikoću se kad su saznale u koju sobu idem.
– I šta? Šta je bilo?- pitam ih.
Više ne suzdržavaju smijeh i odgovaraju:
– Uskoro ćete se uvjeriti!
Otvaram vrata i… Politička korektnost mi ne dozvoljava da sve detaljno opišem. Mogu samo reći da je u prostoriji bilo gostiju, među kojima sam prepoznao N. Raškovskog i R. Vaganjana, -Borisove najbolje prijatelje. Generalno, bilo je jako zabavno.
I još jedna priča – najčešća za našeg junaka. 2019, već ima 73 godine. U jednoj od soba hotela “Žemčužina” u Sočiju okuplja se velika grupa ljudi – skoro polovina ženske reprezentacije šahovskog tima i treneri ovog tima. Jedite, pijte, budite veseli. I odjednom tišina, svi okružuju Boba. On počinje da priča viceve i priča priče. I uradio je to tako sjajno da se riječima ne može prenijeti. U ovom društvu on je dva-tri puta stariji od svih ostalih, ali svi ga gledaju očima punim ljubavi, i meni odjednom sine jedna jednostavna misao – POSEBAN je, u odnosu na sve okupljene – POSEBAN. On je bliska, apsolutno bliska osoba. I dok se ta akcija odvija, on bukvalno pred našim očima postaje mlađi i postaje bolno sličan onom Borji iz Uralmaša, kojeg sam prvi put vidio u Palati pionira 1960. godine.
„Nije istina, prijatelj ne umire, on samo prestaje da postoji“, stih je iz pjesme iz vremena davno minulog rata. Ali za mene lično Isakič nije prestao da bude tu. Poslednjih godina skoro svaki dan smo razgovarali telefonom – sumirajući dan, ko je šta radio, šta je vidio na internetu, koju anegdotu je čuo. I već sam znao reakciju mog prijatelja na mnoge stvari. I sad osjećam da bi mu se ovaj aforizam dopao i da bi mu se od srca nasmijao. I koliko ga je iznenadilo što su Hrvati za čitavu utakmicu sa Brazilcima pogodili samo jedan udarac na gol, ali to je bio gol, i prošli dalje. Kao u bojama opisao mi je finale Grand Slam turnira u Australiji. Dobro se sjećam kako je jednom Boris doživio zemljotres u Jermeniji, a sada bi isto doživio, gledajući porušene kuće u Turskoj, žalio stradale ljude, ali nadajući se spašavanju ljudi iz ruševina. I pohvalio bi Jermene što su u ovim danima tragedije pružili ruku pomoći Turcima – svojim starim neprijateljima.
Ponekad, prisjećajući se Borisa, pomislim da je u mladosti bio tako fizički zdrav i jak – trčao je sto metara odlično, igrao ping-pong savršeno, a šta se onda dogodilo, zašto je imao problema sa srcem? Pa, naravno, nije idealan način rada, neprospavane noći – kartice, računi
Itd. Da, i šah ponekad zahtijeva mnogo truda. Ali sam život nije uvijek bio lak i zabavan. Naš junak se nikada nije žalio ni na šta, barem nikada nije kukao. Sa humorom je govorio o mnogim teškim stvarima. Nekoliko puta se prisjetio kako su ga, neposredno prije demobilizacije 1969. godine, vojnim vozom odvezli na Daleki istok – tada je tamo bilo nemirno i nije isključena mogućnost rata. Na kraju se vatra nije rasplamsala i sve je prošlo, ali mogu zamisliti kako se osjećao čitavu sedmicu dok je voz išao. A Boris je sve to opisao kao zabavnu avanturu, u kojoj je glavni zadatak bio kako doći do votke.
B. Fradkin je bio veoma hrabra osoba. Nikada nismo razgovarali o egzistencijalnim temama, ali iz svega se vidjelo da je umio otjerati sumorne misli od sebe. Nekada je za sebe riješio sva ova pitanja i više im se nije vraćao, ali je mogao mirno da kaže, kako je rekao na zatvaranju ekipnog prvenstva Rusije u Sočiju 2017. godine:
– Tako sam na kraju života postao šampion Rusije.-
Neka Bog da svima da žive tako svijetlim i lijepim životom, kao što je to živeo Boris Isaakovič Fradkin! P.S. Napisao sam ovaj članak i otišao u kuhinju, pogledao tiganj i nisam prepoznao šta je u njemu. Mrmljam sebi ispod glasa: „Šta je? Nije supa i nije pečenje.” I odjednom se sjetim da je ovo bila jedna od njegove tri omiljene fraze. A evo još dvije. Prva je „Šta će pobijediti? Mladost ili majstorstvo?” Druga – „Sve ide po planu – vode nas u zatvor.“