Piše: Yuri Golyshak, „Sport Express“
– Video opremu, različite stvari. Pocijepali su tapete – mislili su da nešto krijem ispod njih. Najviše mi je žao arhive fotografija. Bačena je u kadu sa rastvorom, po vrhu je posut prašak za pranje veša. Imao sam pet paketa. Polovinu fotografija sam uspio da sačuvam, ostalo je upropašteno. Bio sam siguran da je stan očišćen uz blagoslov „vlasti“. O tome sam pričao sa prijateljima i dodao: „Sada mi je jasno da moram da odem!“ Ubrzo su me pozvali na Lubjanku.
– Kod koga?
– Bio je to pukovnik Bobkov. On me prekorio: „Šta vi, druže Spaski, sumnjate u nas?! Mi smo solidna organizacija, ne bavimo se pretresanjem domaćinstava. Uglavnom, u vaše poslove smo bili uključeni samo jednom – kada smo poslali svog čovjeka u Reykjavik da pregleda stolice.” Ovim je završen taj razgovor.
-Da li su našli lopove?
– Ne. Imali su verziju ko je to uradio. Rekli su mi u Lubjanki: „Najvjerovatnije te prijatelj opljačkao …“
– Ko je taj?
– Upoznali smo se u jednom društvu…Sprijateljili. Da, nosio je oružje. Po manirima – bivši kriminalac.
— Kako ste se sprijateljili sa njim?
— Zato što sam bio budala! Živio sam sam u Moskvi, a on je stekao moje povjerenje. Kada ga je Tolja Romašin ugledao, bio je začuđen: „Borja, sa kime si se družio?!“ Nešto kasnije, slučajno smo se sreli u Moskvi. Momak je prišao kao da se ništa nije dogodilo: „Borise, kako si? Da li su pronašli ko te je opljačkao?” Nasmijao sam se: „Da, ti, kažu, ti si me opljačkao.“ Nije odgovorio… Pa, i to je mi je lekcija.

Mihail Talj. Foto Aleksandar Fedorov, „SE“
Talj i zapaljen jastuk
Za nas Spaski nije bio ne samo divan stariji čovjek iz Moskve, ne samo legenda dvadesetog vijeka već i apsolutni genije.
Započinjući misao na najjednostavniji način, Boris Vasiljevič je svakako doplivao do nekih neshvatljivih obala.
Odjednom se sjetivši Čigorina, Aljehina i Talja, rekao je, kako bi mnogi rekli:
– Moji omiljeni šahisti…
Završio je iznenadnim uzvikom:
-Svi su tragičari!
— U jednom intervjuu ste rekli da ne smatrate sebe genijalnim šahistom.
— Hm… ne sjećam se toga.
– Dobro. Ko je za vas genije?
— Radije ne bih o genijima, već o mojim omiljenim šahistima. Paul Morphy. Gary Pillsbury. Mihail Čigorin. Aleksandar Aljehin. Aleksandar Dmitrijevič Petrov, ‘djeda ruskog šaha’. Miša Talj. Svi tragičari.
– Talj – po čemu je poseban?
– Analizirali smo poziciju u kojoj je žrtvovao figure s desne i lijeve strane. Kažem mu: „Miša, to se ne radi tako“. On je slegao ramenima: „Znam. Ali hoću tako da igram.“ U ovoj frazi – je čitav Talj, sjajan kombinatorni šahista.
-Jednom sam mu spasio život!
– Kako?
– U Bugarskoj je sovjetska reprezentacija osvojila Svjetski šampionat. Kasno uveče sam odlučio da posjetim Mišu. Vrata su mu bila odškrinuta, dim kulja. Spava na jastuku koji tinja. Opušak je bacio pored pepeljare i zaspao. Lako je sve moglo izgorjeti. Uzeo sam bokal, sipao vodu iz kupatila, ugasio vatru na jastuku. Takođe imam i ja neprijatnu istoriju sa pušenjem.
– Koju?
— Linares, odlučujuća partija sa Yasserom Seirawanom. Stalno sam pušio i pio kafu. Partija je bila prekinuta. Na putu do sobe onesvijestio se i razbio glavu o mermerni pod.
– Zašto ste se onesvjestili?
– Organizmu je pozlilo od velike količine duvana sa kofeinom i dao mi znak: „Stani“. Kada sam došao k sebi, legao sam na krevet, postavio poziciju prekinute partije. Sutra sam pritisnuo Seirawana. Zahvaljujući ovoj pobjedi, pretekao sam Karpova i zauzeo prvo mjesto.
-Da li ste tada prekinuli pušenje?
– Kasnije, 1975. Izgubio sam u Beču, usprkos dobroj poziciji, od austrijskog velemajstora Andreasa Dücksteina. Pomislio sam: kako poraz pretvoriti u pobjedu? Sjetio sam se maminog savjeta: „Prestani da pušiš!“
– I šta ste uradili?
-Nijednu cigaretu nisam popušio od tog dana! U početku je bilo teško, stalno sam sanjao da pušim. Probudio sam se i radovao se: kakva sreća, da je ovo samo san.
“Počeli smo meč kao prijatelji, a završili kao neprijatelji”
Sjetili smo se preminulih šahista. Ova imena su se izgovarala posebnim glasom.
Slušali smo i uživali:
– Korčnojevi trikovi su užasno nervirali Tigrana Petrosjana.
– Sa Petrosjanom se, kako se priča, šutirao ispod stola. Vasjukov je takođe rekao da ga je Korčnoj šutnuo. Posle meča sam pitao Tigrana šta se desilo sa Korčnojem? Bio je odgovor: „Korčnoj? Da, dječiji vrtić! Evo KARPOVA -to da! Anatolij još nije bio svjetski prvak.
— Botvinik u početku nije priznavao Karpova. Kada ste shvatili koliki je talenat?
– Uočio sam to! Ne možete ga porediti sa Korčnojem. Prije svega, postoji kolosalna razlika u šahovskom talentu.
– Korčnoj zasluženo nije postao prvak svijeta?
– Sto posto. Uopšte nije imao individualnost.
– Korčnoj je u svojim memoarima napisao o vama: „Počeli smo meč kao prijatelji, a završili kao neprijatelji.“
-Tako je bilo u Beogradu. Od tada nismo bili u kontaktu.

Četiri svjetska šampiona u Moskvi. Anatolij Karpov, Boris Spaski, mladi Magnus Karlsen budući svjetski šampion i Vasilij Smislov. Muzej fotografija Centralnog doma šahista
“Poješće me u pozorištu!”
Spaski je imao dar od Boga – da živi lijepo. Čak i u socijalističkoj Moskvi. Crveni šal, strani auto.
– Rekli su da su vaša kola imali registarski broj 64-64.
– Lažu. Nikad nisam imao posebne brojeve.
— Ko je još od velemajstora imao strani automobil?
– Petrosjan je imao “Mercedes”. Keres je kupio “Ševrolet” u Americi. Prebacio ga u Helsinkiju, tamo ga je dovezao. U sovjetskoj Moskvi ste mogli kupiti bilo koji automobil preko UPDC-a.
– Šta je to?
– Kancelarija diplomatskog kora. Iz ambasada su otpisani prilično pristojni automobili, koje su dugo vozili. Pokušao sam da ubijedim svog prijatelja Tolju Romašina: „Hajde da ti kupimo američko vozilo? „Ford-Impalu“ – oh, tako ogroman sanduk … „Tolyine oči su se raširile:“ Ne daj Bože! Poješće me u pozorištu!”
-Da li je Romašin bio zainteresovan za šah?
– Ne. Sretali smo se u Parizu i Moskvi. Veoma sam volio Romašina, bio mi je pravi prijatelj. Sjajno je odigrao ulogu Nikole II u filmu „Agonija“ Elema Klimova. Tolja je umro apsurdno – pilao je drvo na selu i ono ga je zdrobilo. Užasna smrt!
Nisam rekao da je Romašin umro u gradu Puškino, nedaleko od moje dače.
Svaki minut razgovora sa Spaskim zlata je vrijedan. Velemajstor se svakog trenutka mogao umoriti i prekinuti razgovor. Ipak, dva moždana udara su iza njega.

Boris Spassky i Zhu Chen. Foto Aleksandar Fedorov, „SE“
(uskoro nastavak)