„Naređeno mi je da se sastanem sa Fidelom Kastrom. Ali sam to izbjegao.“ Intervju sa Borisom Spaskim (3.nastavak)

Domovina ili smrt!

Međutim, sam Spaski je,kome su nedostajalo  druženje i gosti, lako počeo da priča o drugim temama.

O tenisu, na primjer. Iste sekunde sam zamislio mladog Borisa Vasiljeviča sa reketom u rukama – i shvatio sam da mu odgovara. Kao šahovska tabla. Kao crveni šal.

– Igrao sam dobro! U nekom trenutku sam se toliko zanosio da sam ozbiljno sanjao da postanem profesionalni teniser. Zajedno sa Čehom Tomasom Schmidtom osvojio je šahovsko-teniski turnir u Švicarskoj.

– Kako je to bilo?

– Prvo se borite na teniskom terenu, pa – na tabli. Čak je i Karpov učestvovao. Njegov partner bio je Australac Martin Mulligan, finalista Wimbldona.

– Šta ste dobili za pobjedu?

— Neku vrstu muzičkog uređaja. Magnetofon ili radio.

– Da li ste komunicirali sa Fidelom Kastrom na turnirima u Havani?

– Ne. Već sam ponešto znao o njegovim trikovima. Izbjegavao sam. Svidio mi se Che Guevara. Volio je šah. Došao je u salu okružen tjelohraniteljima, pažljivo posmatrao šta se dešava na tabli. Bilo je očigledno da je zaista zainteresovan. Ali nije ulazio u razgovore sa nama.

-Da li je Fidel insistirao na sastanku?

– Kada je reprezentacija SSSR-a osvojila svjetsko prvenstvo na Kubi, rukovodstvo delegacije mi je naredilo da se sastanem sa Kastrom. Ali ipak sam to postupio na svoj način.

– Kako?

– Izbjegao sam. Isto sam uradio kada je on nastupao pred gomilom. Nisam htio slušati pet sati slogane iz serije „Patria o muerte! Venceremos!“ (Država ili smrt! Mi ćemo pobjediti!”).

“I Lensky, pješakom, rasijano uzima svog topa…”

-Negde smo pročitali – nadimak Borisa Spaskog u Evropi „Šahovski Puškin“.

— Ha! -Spaski je podsticao našu erudiciju. – To su dali Jugosloveni. Za prelijepe partije. Cijene element umjetnosti u šahu, za mene je to takođe nešto uzvišeno. Sjećate li se stiha u „Evgenije Onjegin“? “I Lensky, pješakom, rasijano uzima svog topa…”

– I mi smo to čitali– da li znate “Onjegina” napamet.

– I „Onjegina“, i mnoge druge pjesme Puškina. Ne učim posebno. Dovoljno je jednom da pročitam da se odloži u memoriju. Kao Paul Morphy, koji je poznavao čitav zakonik Louisiane. Nasumce su otvorili stranicu – a on je odgovorio bez oklijevanja. Rođaci su bili začuđeni: „Zašto igraš šah? Nastupaj u cirkusu…“

-Da li ste jedan od onih šahista koji pamte sve svoje partije?

– Ne. I zašto? Ali ako dam simultanku na 35 tabli, mogu ponoviti bilo koju partiju ​​od prvog do posljednjeg poteza. Ponekad su pokušavali da varaju. Priđeš – i odjednom: „Druže velemajstore, evo vam mat!“ – „Samo trenutak. Sada ću vam pokazati čitavu partiju.“ Odmah bude jasno gde je varao.

– Da li ste igrali sa amaterima u avionima ili vozovima?

– I to se dešavalo. Ja, još kao velemajstor, vraćao sam se iz Moskve u Lenjingrad. Djevojka sjedi u kupeu. Čim smo krenuli, uleti čovjek. Pita: „Hoćemo li da igramo šah?“ – „Može. Ali ne nadajte se mnogo da ćete pobjediti.” „Vidjećemo.” Složimo figure. Kako sam ga počeo da tučem! ‘U rep i u grivu!’

– Da li je vaš uspjeh ostavio utisak na devojku?

– Nikakav. Ali tip je potpuno izgubio glavu. Kada smo stigli u Lenjingrad, dugo me je pratio sa stanice uzvikujući: „Imaš nevjerovatan talenat za šah!“ Klimnuo sam, „Nisi prva osoba koja mi to kaže…“

Anatolij Karpov i Boris Spaski. Foto Aleksandar Fedorov, „SE„

Saint-Genevieve-des-Bois

Pogledao sam po sobi u kojoj je veliki šahista sjedio u invalidskim kolicima. Krišom sam pogledao – gdje je glavna stvar? Šahovska tabla sa nedovršenom partijom?

Vidio sam police za knjige, neke lijekove.

Ali glavnu stvar, glavnu stvar – nisam vidio! Gdje je tabla?

Zanimale su me čak i bezvrijedne sitnice. Na primjer, koje figure koristi velemajstor. Najjednostavnije, drvene – ili neku vrstu rezbarenih?

Sjećam se s kakvim zadovoljstvom me stari velemajstor Averbakh vodio po muzeju šaha, rekao je: „Ovo je šah velikog kneza, ovo su figure Crvenog narodnog komesara. A Karpov je igrao ovim figurama na Svjetskom prvenstvu, a ja sam bio glavni sudija tog meča…“

Naravno da sam pitao:

— Da li je danas prisutan šah u vašem životu?

– Igram pomalo.

– Sa kompjuterom?

— Ne, zanimljivije je za tablom. Slažem figure, pamtim svoje partije. Imam kompaktni magnetski set. Zgodan – figure ne padaju. Radio sam dosta analitičkog posla. Pišem o svom šahovskom putu.

– Šta čitate?

— Knjige o istoriji Rusije. Andrej Fursov, Nikolaj Starikov imaju svoje tumačenje događaja iz života zemlje. Vrlo zanimljivo! Ja sam ubjeđeni monarhista, u Parizu sam razgovarao sa ljudima iz porodice Romanov. Cijenim Nikolaja Sokolova, koji je istraživao ubistvo kraljevske porodice. Često se vraćam tužnim mislima o tome kako je tragično završila svoje zemaljsko postojanje. Sokolov je, inače, sahranjen u Francuskoj.

— Na groblju Saint-Genevieve-des-Bois?

— Ne, u gradu Salbri, nedaleko od Pariza. A na Saint-Genevieve-des-Bois su i moji prijatelji iz bijele emigracije. Mnogi su otišli kada su navršili 90 godina. Nikolaj Nikolajevič Ručenko, na primer. Istoričar, diplomac Petrogradskog univerziteta, jedan od osnivača NTS – Narodnog sindikata rada. Tamo, na polici je njegova knjiga „Među zemaljskim strepnjama“. Bio je prijatelj sa Stolipinovim sinom, Arkadijem Petrovičem, takođe članom NTS-a. Šteta što ga nisam upoznao. Kasno sam shvatio.

– Da li vjerujete u Boga?

— Šahisti se dijele na vjerujuće i bezbožnike. U ove druge spadaju Aljehin, Bent Larsen, Korčnoj… Što se Fišera tiče, sumnjam. Previše kontroverzna osoba.

-Pa kojoj grupi pripadate Vi?

-Ja sebe zovem “poluvjernik”. Sada čvrsto vjerujem, pa opet budem ateista. Da li ste čuli vic o dvojici šahista? Apostoli Petar i Pavle im govore: „Zatvoren vam je put u raj zbog vaših grijeha. Samo možete u pakao. Birajte – socijalistički ili kapitalistički pakao? “Naravno, socijalistički!” – „Zašto?“ – „Tu dolazi do nestanka šibica, ili tiganja.“

(Kraj)

https://www.sport-express.ru/golyshak-vspominaet/reviews/boris-spasskiy-86-let-chempionu-mira-po-shahmatam-golyshak-vspominaet-2032315/