„Naređeno mi je da se sastanem sa Fidelom Kastrom. Ali sam to izbjegao.“ Intervju sa Borisom Spaskim (1.nastavak)

Piše: Yuri Golyshak, „Sport Express“

Boris Spaski i Fidel Kastro

30. januara veliki šahista Boris Spaski napunio je 86 godina.

„Rjazanska avenija“

Gledam njegove fotografije u novinama i drago mi je da je ovaj veliki čovjek još živ. Usprkos jednom ili dva moždana udara, ostaje sa nama. Opet, ako Bog da,  razgovaraću sa Spaskim, kojeg smo moj kolega Kružkov i ja konaktirali prije nekoliko godina.

Možda mu je pamćenje nešto izbrisalo, nešto ispunilo fantazijama. Vidjećemo. Spaski je živio u prizemlju u stanu na periferiji Moskve blizu “Rjazanske avenije”. Sretan je i njegovan. Pored njega je divna žena.

Sreli smo je na ulazu – vukla je dvije kese namirnica.

– Držite! Objesila nam je obe kese, otvarajući vrata.

Možda je zahvaljujući takvoj brizi Boris Vasiljevič živ.

Pričali smo dva sata. Ili više.

Boris Spassky. Fotografija Jurija Golišaka, „SE

Savjesni Kirill

Još uvijek sam zahvalan Kirilu Zangalisu, šahovskom menadžeru i blistavom novinaru, što je pomogao za ovaj sastanak. Bez Zangalisa, mislim da se ništa ne bi dogodilo. Da, i sam je ušao u krug od poverenja Spaskog zahvaljujući čudnoj priči.

On je lično uradio intervju sa Spaskim. Ne znam šta je tamo napisao, ali pri čitanju teksta Spaski je doživio moždani udar. Mislim da je to samo slučajnost.

Dobri Kiril je mogao sve da objavi –da ne čeka kada će se Spaski oporaviti od moždanog udara? — ali je postupao po savjesti. Čekao je da se Boris Vasiljevič oporavi. Da se vrati se na hrpu listova – pročita sve i odobri objavljivanje.

Tada je intervju tek objavljen. a od tada je ime „Zangalis“ za bivšeg svjetskog šampiona kao propusnica. Kao i nekoliko drugih – „Fišer“, na primjer.

Uputio sam se u stan u blizini Rjazanske avenije. i da je došao Fišer ili Zangalis – prijem bi bio na istom nivou. Što sam sa zadovoljstvom iskoristio. Mislim da se Boris Vasiljevič nije ni sjetio mog prezimena. Ali to nije ni važno.

Šahovski čudaci sa promuklim glasovima

Nakon tog intervjua, šahovski čudaci su promuklim glasom osudili mene i mog kolegu Kružkova:

– Oh, kakve su to gluposti! Ovo je nečuveno! Stigli ste do Spaskog – i pitali ga za neke gluposti. O automobilima! Umjesto da saznate o posebnostima topovske završnice koju je Boris Vasiljevič igrao 1968. godine… Bilo je tako oštroumno, svježe! Kako ste mogli to propustiti?!

Ali jasno se sjećam: čim smo došli do šahovskih detalja, Spaski je nekako gubio interes. Prepoznavši u nama amatere u dvije riječi, nije htio trošiti energiju na analizu. Mi svakako ne bi razumjeli o čemu govori.

Ali o ostalim temama oči bi mu bljesnule! O ženama, plemićima, automobilima? Govorio je sa velikom radošću. O napisanim i samo zamišljenim knjigama? Zadovoljstvo je bilo razgovarati!

Imam fantastično pamćenje za patronime i neke dodatne istorijske detalje. Nikada u životu nisam mislio da će to biti korisno.

Ali ovo sjećanje je oraspoložilo Spaskog.

— Kako!- Ja sam nastavio. – Filip Denisovič!

U hodnicima lista “Pravda” sretao sam starog čekistu, koji je nekada bio odgovoran za disidente i ‘podzemne’ borce. Pa, ostalo mi je njegovo ime u sjećanju.

Spaski je pogledao sa tračkom zbunjenosti.

-Da, potvrdio je s blagom strepnjom, kao da je sada 1983. godina -Filip Denisovič.

Govorio je o njemu i došao do drugog.

– Bio je i neki ministar Demičev… Kako se zvao? Stavio je kažiprst na most nosa.

— Pyotr Nilovič! -Rekao sam u istoj sekundi.

– Oh! Tačno! Spaski se obradovao.

Pola sata kasnije, ime „Gribojedov“ iznenada se uvuklo u naš razgovor.

-Bio je ranjen u dvoboju-, rekao je Boris Vasiljevič.

– Dekabrist Jakubovič ga je namjerno ranio u ruku. Gribojedova, koji je u Teheranu raskomadan, kasnije su prepoznali po tom ožiljku – rekao sam.

Ako je led postojao u početku našeg razgovora, sada je potpuno napukao. Čitavo to znanje, koje mi se činilo nekad bezvrijednim, isplatilo se u najneočekivanijem trenutku.

Boris Vasiljevič je prirodni genije. Dovoljno mu je da jednom pročita pjesmu da je zapamti do posljednjeg reda.

Anatolij Karpov i Boris Spaski.

Nevski, 104, stan 2

Kad sam odlazio, shvatio sam da Spaski ne živi ovdje. Njegov svijet je negdje u meni nepoznatim širinama. Ispred njega je kosmos.

Fotografisao sam Borisa Vasiljeviča – činilo se da me gleda, ali nekako kao da gleda kroz mene.

Sjetio sam se kako smo stigli u bolnicu kod divnog sovjetskog fudbalera Olega Kopajeva. Pitali smo nešto kao- da li vam je dosadno? Kopajev se izmoždeno  osmjehnuo. -Imam bogat unutrašnji život. Nije mi dosadno.

Kakav „unutrašnji život“ Spaski ima – bojim se i da zamislim. Kakvi snovi. U koje dubine taj mozak može zaroniti.

– Nedostaje li vam rodni grad?

– Naravno! Ja sam iz Petrograda!

– Zašto kažete „Petrograd“?

— Grad Petra. Volim naziv Petrograd više nego Peterburg ili Lenjingrad. Poslednji put sam došao kući u martu prošle godine. Posjetio sam prijatelje, prisustvovao rođendanskoj zabavi Žoresa Alferova.

– Tu je Vaš dom iz djetinjstva?

– Nevski, 104, stan 2. Komunalni stan. Onda smo prešli u 8. Sovjetski. U vrijeme perestrojke pošao sam tamo. Bio sam užasnut – isti ulaz, isti mirisi, isti pacovi. Od tada nisam bio. Pitam se da li se nešto promijenilo?

– Jednom ste rekli: „Ne volim Moskvu, to je težak grad.“ I sada su takva osjećanja?

– Ne. Samo što je moja majka često ponavljala: „Otišli smo u Moskvu da uhvatimo melanholiju…“ Sama je odgajala troje djece. Otac nas je napustio 1944. godine i zasnovao drugu porodicu. Tokom rata završili smo u Podmoskovlju, selu Sverdlovski. Smjestili smo se u baraku. Kada je postalo posebno teško, moja majka je citirala Nekrasova, kojeg je znala napamet. Još se sjećam tih stihova – o teškoćama života u Rusiji.

-Vaša majka je umrla u 90.-oj godini. Kako je dočekala vaš odlazak u Pariz?

– Rekla je: „Sine, otvori ormar. Šta vidiš?“ – “Tvoja haljina, jakna, spavaćica, cipele…” – “Ovo je sve moje bogatstvo, sine. Ne treba mi ništa drugo.“ I otišao sam u Francusku autom.

— U kojem?

– „Renault-16“. Nisam ga ostavio u Sovjetskom Savezu?! Utovario sam svoje stvari – i krenuo naprijed, kroz Vyborg.

Važno je razumjeti zašto sam otišao. Samo zato što mi je to dalo mogućnost slobodnog izbora turnira. Sportski komitet ih je blokirao. Iako ih putovanja na turnir ne bi koštalo ni kopejke, lične pozivnice su slane na moje ime. Ali činovnici su odgovorali, kažu, Spaski je bolestan, nemojte ga čekati.

– Zašto su to radili?

– Osveta. Možda za Reykjavik. Možda zbog nečeg drugog. Generalno, svega su se sjetili. Kap koja je prelila čašu bila je pljačka.

— U Lenjingradu?

– U Moskvi. Iznajmio sam stan na ‘Autoputu entuzijasta’. Na putu su me dva puta zaustavili, provjeravali dokumenta.

– Saobraćajni policajci?

– U tome se stvar, što nisu oni. Ljudi u civilu. Kad sam se dovezao do kuće, opet su me usporili. Sa mnomu liftu  je bio čovjek. Odmah sam pogodio da je iz „organa“. Zajedno smo ušli u stan. Kada sam vidio da je sve isprevrtano, zbunjenom sam mu ponudio piće. Otišao sam po konjak, ali nisam našao ni bocu.

-Šta su vam sve ukrali?

(uskoro nastavak)

https://www.sport-express.ru/golyshak-vspominaet/reviews/boris-spasskiy-86-let-chempionu-mira-po-shahmatam-golyshak-vspominaet-2032315/