Šah sam upoznao vrlo kasno negdje 1971. u 17-toj godini, a motiv je bio biti u društvu starijih prijatelja koji su mi imponirali. Možda sam nesvjesno upao u zamku jer me ta igra neobjašnjivo privukla, a moj karakter i želja da sa nadmećem i budem uspješan vrlo brzo me prikovala za tu drvenu kutiju punu malih figurica. Ipak kao i danas 50-tak godina kasnije znao sam da ne znam i to je bio veliki motiv da se uhvatim u koštac sa igrom koju ne možeš pobijediti. Krenuo sam na turnire u osvajanje kategorija no u toj dobi neki moji vršnjaci već su bili majstorski kandidati pa i majstori pa je moja želja i žar da ih sustignem bila pomalo smiješna u njihovim očima.
Možete li danas zamisliti da sam pisao zamolbu Hrvatskom šahovskom savezu da mi omogući igranje na omladinskom prvenstvu Hrvatske i koja je bila odbijena zavivši me u „crno“. Krenuo sam i u čuveni Riječki šahovski klub „Kvarner“ koji je bio u samom vrhu Jugoslavenskog šaha koji je pak bio u samom vrhu svjetskog šaha. Ulazio sam u tu šahovsku „crkvu“ tiho na prstima kako ne bi uznemirio te šahovske „bogove“ i čeznuo da se netko smiluje i primijeti me, pusti u prostoriju u kojoj rade nešto vrlo važno i stručno, a kakve li sreće da i priđem stolu na kojemu to rade. Ako bi me netko primijetio, i nekim čudom i kimnuo glavom moja sreća bila je neizmjerna.
Među tim velikanima bio je i velemajstor Ivan Nemet, drag, jednostavan i pristupačan čovjek koji je nakon tih dugih klupskih treninga kasno noću znao svratiti na koju čašicu u obližnji ugostiteljski klub. Nekako sam se provukao u to društvo jer sada šahovska kvalifikacija ipak nije bila najvažnija pa sam kao mlad čovjek, već pomalo navikao na čašicu više, ipak mogao nekako parirati u takvom okružju. Naravno sva moja radoznalost bila je usmjerena na šahovske teme pa sam koristio svaki trenutak da priča krene u tom smjeru. U jednom trenutku nakon mnogo vina velemajstor Nemet, sjećam se kao danas rekao mi je: Vidim šahovsku vatru u tvojim očima, ali ona će te uništiti“. Da mi je bilo što rekao isto bih bio sretan samo da mi je nešto rekao. No te riječi bile su njegova velika šahovska istina koju je osjetio na svojoj koži i trebala je biti zaštitnička. Da velik je to bio čovjek i šahista.
Nakon redovito provedenih sati do zatvaranja kluba vratio bih se kući opijen tom uzvišenom atmosferom uzeo bih jedinu literaturu koju sam imao a to je bio „Šahovski glasnik“ i zamislite pregledavao ni manje ni više „teoretski pregled međuzonskog turnira u Lenjingradu na kojemu je sudjelovao isto tako legenda Riječkog šaha i danas moj dobar prijatelj međunarodni majstor Josip Rukavina koji je na tom turniru pobijedio bivšeg svjetskog prvaka Mihaila Talja i jednog od najboljih u povijesti šaha velikog Viktora Korčnoja. Postao sam čudak u očima svojih roditelja, i moje bdijenje uz šahovsku ploču do jutarnjih sati.
Zbog toga ponekad sam znao otići daleko od svih u obližnju šumicu i satima pregledavao nešto što nisam previše razumio ali sam jako htio razumjeti. Divio sam se te 1973. godine nastupu Josipa Rukavine u Lenjingradu ne sluteći da će se 40-tak godina kasnije desiti čudo i da ću na velemajstorskom turniru u Rijeci pobijediti ne samo Rukavinu već i velemajstora Roberta Zelčića…i zauzeti 3. mjesto na vrlo jakom velemajstorskom turniru i ispuniti normu za međunarodnog majstora. U tom trenutku te 1973. godine bila je veća vjerojatnost doći biciklom na mjesec nego ovo što se 40 godina kasnije. Bez knjiga, bez kompjutera, bez trenera, bez igdje ikoga. Da neslućene su ljudske mogućnosti i sve što zamislite moguće je ostvariti samo što morate puno raditi puno htjeti i vjerovati u to.
Krenuo sam u osvajanje šahovskih kategorija, titula, pobjeđivao i najbolje Hrvatske velemajstore no pregledavajući „Šahovski glasnik“ od 1973. pa do danas 2022. niti jedno slovo nisam našao posvećeno mojim uspjesima, niti osvajanju titule prvaka Riječke regije, niti plasmana na polufinale prvenstva Jugoslavije, niti uspjeha na velemajstorskom turniru 2001. godine, a u 65-godini pobjeda nad jednim od najboljih Hrvatskih velemajstora Antom Brkićom, niti jednog slova u „Šahovskim glasnicima“.
Nakon 35 godina bavljenja šahom igrao sam na velikom jakom open turniru u Puli sa pobjednikom turnira poznatim velemajstorom Atalik Suatom koji je našu partiju komentirao za poznati magazin Chessbase. Napravio je to sa toliko lijepih riječi o meni i Hrvatskom šahu da sam ostao impresioniran tom iskrenošću i veličinom.
Zašto mi nije netko prije javno tako nešto rekao, napisao, komentirao već sam trebao čekati 35 godina. Hvala Suat Atalik!. Dali sam zaista bio neželjeno šahovsko dijete? Kratak je ovo sažetak moje životne šahovske priče koja je mnogo kompleksnija i zanimljivija. Pokazuje jedan težak put bez igdje ikoga, bez ikakve stručne pomoći samo blagošću i brigom mojih roditelja i moje velike želje. Velike su bile teškoće na tom putu koje bih možda mogao „ukoričiti“ kako bi dale nadu onima koji vjeruju u „nemoguće“.
Možda zato što sam se 41 godinu ustajao u 6,30 i dolazio kući oko 17 sati sa mog profesionalnog posla, možda zato jer sam puno učinio kao šahovski organizator, trener i predsjednik Šahovskog saveza Primorsko-goranske županije moj šahovski put je bio neprimjetan, a možda i zato jer nikada nisam pripadao zatvorenom krugu šahovske elite.
(Preneseno sa fejsbuka Ivana Mandekića)