Piše: Dmitry Kryakvin
31. januar 2022
Sovjetski šahisti su jedva pobjedili izgubili u principijelnoj konfrontaciji. Šabat je pomogao da se zaradi odlučujući poen.
„Meč stoljeća“. Koliko je mnogo značenja u ove dvije velike riječi za ljubitelje šaha.

U martu-aprilu 1970. godine u Beogradu se odigrao šahovski duel između reprezentacije SSSR-a i reprezentacije svijeta – i taj meč je dobio tako važan naziv- “Meč stoljeća”.
Borba se pokazala u zadivljujućem intenzitetu: sukob između dva politička sistema, pretočen u borbu crnih i bijelih figura, u poslednjem trenutku je ipak završio pojedom Sovjetskog Saveza. Ali zapadni šahisti pokazali su sjajnu borbu i nisu bili inferiorni svojim protivnicima. Posebno prijatno vrijeme u Jugoslaviji proveo je Robert Fischer, koji je dobio i mnogo novca i vruć poljubac.
„Ovo će biti glavni apsurd 20. vijeka!“
Ideja o nadmetanju između timova Sovjetskog Saveza i zapadnog svijeta bila je predložena još pošto je sovjetska reprezentacija pobijedila Amerikance u radio meču 1945. rezultatom 15,5:4,5. Pregovori su se aktivno vodili 1948. godine, ali je počeo Hladni rat, eskalirali su sovjetsko-jugoslovenski odnosi, a ideja o meču je odložena na dugi niz godina.
Odigran je tek 1970. godine. Zapadne zvijezde Robert Fischer i Bent Larsen izazivali su sovjetske velikane iz turnira u turnir, i uopšte se u Evropi pojavila generacija jakih šahista. Inicijativa je pripala predsjedniku Šahovskog saveza Srbije Milivoju Moleroviću, dobrom igraču i jednom od osnivača šahovskog Informatora. Ubrzo je Jugoslovenski šahovski savez zatražio podršku vlasti i obratio se FIDE. Glavni kandidat za predsjednika Međunarodne šahovske federacije, Max Euwe, ne samo da je toplo podržao inicijativu, već je postao i pokrovitelj “svjetskog tima”.
Sovjetska strana je bila pomalo spora u odgovoru. Nedavno imenovani predsednik Odbora za fizičku kulturu i sport Sergej Pavlov bio je oprezan prema ideji meča i dao je saglasnost (naravno, dogovorivši se o svemu na samom vrhu), tek kada su mu šahovski rukovodioci obećali da će reprezentacija SSSR-a pobijediti. Jednom riječju, ispostavilo se da je ulog vrlo visok, jer je to bio meč u kojem se sovjetski model suprotstavio zapadnom svijetu na šahovskoj tabli. Za međunarodnu štampu pikantna je bila i činjenica da je bitka trebala da se odigra u Jugoslaviji, tih godina nezavisnoj zoni na političkoj karti.
Glavni sudija meča bio je predsjednik Šahovskog saveza Jugoslavije , sudija i organizator Božidar Kažić. Kažić je svoju ulogu ispunio sa elanom – odletio je u SAD kako bi nagovorio Bobbyja Fišera, koji je preživljavao drugu izolaciju. U početku je Fišer sa neskrivenim skepticizmom reagovao na emotivni govor Jugoslovena, ali je iznenada Božidar vatreno uzviknuo: „Ako ne igrate na “Meču stoljeća”, to će biti glavni apsurd 20. stoljeća!“ I ubrzo je Amerikanac potpisao dokument o učešću na istorijskom takmičenju.
Nagradni fond takmičenja iznosio je 100.000 dolara: nagrade za pobjednički i poraženi tim, posebne nagrade za kreativna dostignuća u svakom kolu i još mnogo toga. Pobjednik na prvoj tabli dobija automobil “Fiat”, a na drugoj – “Moskvič” sovjetske proizvodnje. Tada su ove nagrade smatrane rekordno visokim – vrijeme za Fischerove dodatne honorare još nije došlo.
Sam meč je održan u Domu sindikata koji se nalazi pored jugoslovenskog parlamenta. Dvorana je primala 2000 gledalaca, ali je partije pratilo mnogo više navijača i novinara – oko 3000. Sve karte su rasprodate mnogo prije kraja marta. Predsjednik zemlje Josip Broz Tito, strastveni zaljubljenik u šah, pomno je pratio meč. Učesnici su boravili u najboljem hotelu u Beogradu – “Metropol Palace”.
(Uskoro nastavak)