
Goran Tomić: Sa kojim od naših šahista ste se rado družili i koji su bili jako prijatni saputnici na putovanjima?
Velemajstor Milan Draško: Milorad Knežević je bio zanimljiv čovjek. On je jedno vrijeme bio trener Žuže Polgar i onda sam preko Kneza upoznao i mladu Žužu koja je igrala u Starom Smokovecu. Dolazila je sa svojom majkom. On je bio jako duhovit i kada smo igrali Balkanijade koje su takođe bila omiljena takmičenja, igrala je omladinska, ženska i seniorska reprezentacija i onda bi uveče svi sjedili skupa i Knez je tada ’držao banku’. Ili vrlo su duhoviti Barlov i Dule Rajković. Barlov je isto jako zanimljiv sagovornik, on ima zanimljivu priču i može da vam drži pažnju. Kurajica je isto tako zanimljiv sagovornik. Kad sam ponovo igrao za Bosnu, igrao sam u tim mladim lijepim godinama, pa sam se ponovo vratio posle 27 godina, najviše sam se družio sa Kurajicom. Čak smo i šetali dosta, on je imao šta da kaže. Interesantno da nije volio mnogo da priča o šahu. Pričali smo o drugim stvarima, i moram priznati da je više pričao on, ja sam se uglavnom orjentisao na slušanje. Od njega se imalo šta naučiti. Recimo u Opatiji kada smo igrali turnir onda bi on pričao i o Džojsu i tom vremenu kada se izdržavao od časova engleskog, davao je časove engleskog u Trstu. Kad su ga pitali –gospodine Džojs, da li ste danas imali uspješan dan u pisanju odgovorio je – Da, da, veoma uspješan. –Pa koliko ste napisali? –Tri rečenice. Tako da se on borio sa tim redosledom riječi u rečenici.
Bojan je zanimljiv čovjek. Nije forsirao šale, više su to bili ozbiljniji razgovori. Luka Drašković je recimo strašno duhovit. Bio je dječak, četrnaest, petnaest godina i nisam očekivao da je tako duhovit. Onda mi je nalazio zanimljive video klipove gdje smo stvarno zabavili, posebno kada se počeo družiti sa profesorom doktorom Slobodanom ILIĆEM. On je isto, to možda ljudi ne znaju, pored svih svojih stručnih referenci, jako duhovit čovjek.
Goran Tomić: Imao sam sreću da ga upoznam – igrao je na turniru Treća subota u Đenoviću i pobjedio. Sada će vjerovatno igrati u aprilu ponovo, čemu se jako radujem.
Velemajstor Milan Draško: Baš lijepo. Volio bih ga vidjeti.
Goran Tomić: Na sve mještane Đenovića i naravno šahiste koji su ga tada upoznali ostavio je sjajan utisak, svi ga pozdravljaju i pitaju kada će ponovo doći. Moguće da će doći sa bratom koji je međunarodni majstor, Zoranom ILIĆEM.
Velemajstor Milan Draško: Da, kad pominjem Luku, ILIĆA, i taj beskrajni smijeh sjećam se 2010 godine kada je bio turnir u Albeni. Prekrasno mjesto, tu smo igrali turnir. I onda se vidimo posle tri godine. Igrali su Tijana i Dragiša Blagojević i ja iz Crne Gore. Veliki open u Zlatnim Pjescima, gdje je igrana i olimpijada 1962 i odigral se ta čuvena partija Botvinik –Fišer.
Goran Tomić: Da, završila je remijem. Fišer je imao pješaka više, ali nije uspio da dobije.
Velemajstor Milan Draško: Da, Fišer je imao vjerovatno dobijenu poziciju, ali je Geler našao u tri ujutro neko rješenje, ingeniozno, a tim više čudi, evo male digresije – Karpov je govorio kada smo išli prema sarajevskom aerodromu posle druženja u Trebinju da mu je Botvinik rekao kada je Geler postao član štaba Karpova
–To je velika greška Anatolij. Efim Petrovič ima strahovito puno ideja, ali nažalost nijedna nije korektna. Ja sam pretpostavio da je to šala, pogotovo sa tim saznanjem da je on pronašao tu remi ideju protiv Fišera.
Dakle igramo turnir u Zlatnim pjescima, negdje na početku i idemo u hotel. Saznali smo da su tu doktor ILIĆ, Boško Abramović, naš dragi prijatelj, na žalost nedavno preminuli, i još je bio neko iz bivše Jugoslavije. Nalazimo se sa njima oko bazena, koji nije daleko od našeg hotela. Već u drugoj rečenici smo krenuli sa nekim šalama. U prvoj rečenici smo počeli vrlo ozbiljne teme, ali već druga je bila šaljiva i tako je i nastavljeno. I Abram se takođe pridružio, posle ILIĆA. Prosto je Bobi ILIĆ čovjek nevjerovatnog duha.
Goran Tomić: On nevjerovatno lijepo i piše.
Velemajstor Milan Draško: Sjajno. On piše i tekstove na Večitom šahu. Čini mi se u poslednje vrijeme malo manje. Ne znam šta je razlog. Ja sam ga ubjeđivao da napiše knjigu kada smo se iznenada sreli tokom Bosninog turnira u Sarajevu. Možda je i priprema. On je vrlo dubok u pisanju, to će biti vrlo zanimljivo. Neće to biti lako štivo, ali će biti vrlo i čitano i zanimljivo. Jer je on nevjerovatno obrazovan, ima enciklopedijsko znanje. Kad znate sve te njegove titule, reference, posebno vas oduševi ta njegova beskrajna duhovitost. I po tome ću isto pamtiti Albenu. Albena mi je draga uspomena, između ostalog i zbog doktora Slobodana ILIĆA.
(Nastaviće se)