Goran Tomić: Racite mi šta mislite zašto je Velimir Ivić je sa naših prostora u zadnje vrijeme najviše napredovao?
Velemajstor Milan Draško: Pa Velimir je strahovit teoretičar, to je očigledno i ima veliku energiju. I on igra ciljano. Ima veliku repertoarsku širinu i igra, pošto je vrlo vješt sa kompjuterom, on izabere ono što je najneugodnije za protivnika. Mislim da se drži pomalo statistike, ili bira neke varijante koje su rijetke, a siguran je u poziciju da ima makar malu prednost. Tako je bilo i u našoj partiji na turniru u Đenovićima 2018. To mi je bio prvi poraz protiv Ivića.
Goran Tomić: On je na jednom turniru u Đenoviću, kada je igrao Gleizerov osvojio IM bal.
Velemajstor Milan Draško: Vaši turniri su sjajni. To je prilika prvenstveno za mlade igrače.
Goran Tomić: Vjerovatno će biti sada u martu, aprilu i maju.
Velemajstor Milan Draško: Pogotovu su mlađi igrači oduševljeni, recimo Pečurica, Aco Tomić, pa i Andrej Šuković.
Goran Tomić: Koji su Vam najdraži turniri?Dosta ste igrali u Italiji. Tamo se poveli i neke druge naše igrače…
Velemajstor Milan Draško: Pa da, igrao je Luka Drašković. Ja sam volio da igram u južnoj Italiji. Sicilija, Kalabrija. To je siromašniji dio Italije, ali su ljudi vrlo gostoljubivi, dobri i tamo smo se osjećali kao kod kuće, u onom najboljem izdanju.
Goran Tomić: Da li su onda slični našim ljudima?
Velemajstor Milan Draško: Da, slični su našim ljudima. U nekom trenutku kad dosta putujete, više nemate osjećaj da ste uopšte u inostranstvu. U Italiji je taj osjećaj najizraženiji. O Italiji su i Njegoš i Andrić vrlo lijepo govorili, da ne govorimo o Geteu. Italija ima nešto krajnje specifično, ono što druge zemlje nemaju. Čim ste prošli onu carinsku kontrolu, kad ste u Italiji i sledi vam devet ili deset dana boravka, a nekada i više kada se povežu turniri, javlja se osjećaj, neskrivenog, ogromnog zadovoljstva. Na koju god stranu Italije krenete, gdje god vas put odvede čeka vas neko veliko zadovoljstvo. Neki osjećaj slobode, krajnje opuštenosti, osjećaj radosti koja treperi unutra.
Goran Tomić: Koja Vam je od Olimpijada ostala u najboljoj uspomeni?
Velemajstor Milan Draško: Meni je Hanti Mansijsk ostao u najboljoj uspomeni. Ta njihova fenomenalna priroda. Park prirode, samo su breze tu o kojima je Jesenjin tako lijepo pisao. Mi smo bili u hotelu na sedam brežuljaka, gdje su uostalom boravili Karpov i Kasparov; Karpov je bio kandidat za predsjednika FIDE a Kasparov ga je podržavao. Bili su smješteni takođe u tom kompleksu na sedam brežuljaka. Tu su ustvari blizu biatlon tereni i ogromna šuma koja je i nepregledna i prekrasna.
Goran Tomić: Tada ste bili selektor ili igrač?
Velemajstor Milan Draško: Igrač. I igrao sam dobro – tri pobjede i ostalo remi. Tamo je i vazduh bio lijep. Tu protiču dvije velike rijeke Ob i Irtiš. Na jednom brežuljku je divna crkva – Hristovog vaskrsenja.
Goran Tomić: U toj divnoj prirodi ste naletjeli na vuka?!
Velemajstor Milan Draško: To je bilo ovako. Šetaju gospodin Jusuf Kalamperović koji je bio vođa puta, koji je bio dosta omiljen među šahistima, dugogodišnji ministar u vladi Crne Gore i prekaljeni šahista, sarajevski šahista i u Beogradu, igrao je za Zvezdu, zatim Dragan Popadić, selektor, fide majstor, Srđa Dragašević, predsjednik Šahovskog saveza i Blažo Kalezić. Ležerno su šetali i onda su vidjeli odjednom na susjednoj, paralelnoj stazi usamljenog vuka koji je išao u laganom trku. Sve se tako brzo desilo da nisu stigli ni da se prepadnu, a vuk nije poklanjao nikakvu pažnju njima, on je išao svojim putem. Ja sam dan posle toga ili dva dana imao jedan neobičan susret koji je mogao biti neprijatan. Krenuo sam sam u šetnju, uvijek sam volio prošetati jer je to jedan dio mog turnirskog režima. Biatlon staza se spušta i podiže i uspnem se na taj podignuti dio i imam šta da vidim. Ispod mene ogroman sibirski pas ili vuk, potpuno sam. Sreća je u toj delikatnoj situaciji što nisam daleko zašao u šumu. Rezonujem, kao što bi većina – biće vremena za šetnju – i laganim koracima počnem da se vraćam. I već za dva metra sam mu izašao iz vidokruga. Pas ili vuk je stajao baš na sredini te biatlonske staze koja je širine 3-4 metra. Postojala je realna opasnost da on potrči za mnom. I onda sam iz pravca hotela ugledao dvoje ljudi što je opet psihološki bila dobra okolnost. Muškarac i žena, nezavisno jedno od drugog išli su u mom pravcu. Nije se ništa desilo osim ovoga što sam ispričao. Vuk ili pas nije očigledno smatrao zanimljivim da krene na ovu stranu…
Goran Tomić: Na šahiste…
Velemajstor Milan Draško: Da, tako da je sve proteklo u redu, iako je događaj neobičan.
Goran Tomić: Znači Sibir je ostavio veliki utisak.
Velemajstor Milan Draško: Pa da, to je ’put kojim se rijeđe ide’- kako kaže poznata knjiga. I to je zaista tako. Mi smo se radovali Sibiru. Bilo je predviđeno, kad smo još igrali u Batumiju prvenstvo Evrope i sjajnim finišem obezbjedili solidan plasman, posle ne baš sjajnog starta, sjećam se nezaboravne scene. Radovali smo se kao djeca posle te treće uzastopne pobjede protiv Belgije. Odjednom Đukić kaže – Idemo u Sibir- onako zadovoljno, srećno. U tom momentu sam se sjetio Crnjanskog, njegove Sumatre, gdje se pominju ruska prostranstva, a u tom momentu još je Hanti Mansijsk figurirao kao domaćin olimpijade. Ipak, nije održana olimpijada 2020 već je premještena u Moskvu, a pretpostavljam da će se ipak igrati 2022, samo će neki drugi ljudi ići.
(Nastaviće se)