Intervju sa velemajstorom Milanom Draškom (3. nastavak)

Goran Tomić: U knjigama se oživljavaju neke lijepe uspomene, nezaboravne partije, događaji iz raznih djelova svijeta i mnoge korisne stvari za mladu generaciju. Takođe pokazuje i kako se igrao šah prije kompjuterske ere, kako su se šahisti družili, putovali, upoznavali mnogo lijepih mjesta i gradova. U Vašoj knjizi  se povezuje razne vrste umjetnosti, a ima mnogo poezije i nostalgije.

Velemajstor Milan Draško: Jeste. Meni je jedan od glavnih izvora zadovoljstva što pišući o putovanjima, posebno davnim, ja ponovo to proživljavam dok kreiram rečenice i dok se prisjećam. Mnoge stvari sam i bilježio. Vrlo je važno da se bilježi, jer je autentičnije. Ponovo proživljavam nešto što je bilo lijepo ili manje lijepo, ali sada se dešava ono što je Andrić govorio – sa radošću se sjećamo i prošlih patnji. Sve je sada lijepo sa ove distance. Čak i ono kada su me zadržali na čehoslovačko-mađarskoj granici jer su mi našli krune, pa nisam znao šta će biti. Sada je lako pričati o tome, koliko god bilo tada uzbudljivo i neprijatno . Činjenica je da se prije drugačije živjelo na turnirima i bilo je mnogo više druženja. Sjećam se recimo na ligama velike Jugoslavije bilo je nezamislivo da se igra liga ili kup, a da nema takozvane društvene prostorije u kojoj su se igrali cuger, jamb i karte. Pula je do dana današnjeg nenadmašna – u njoj se igrao Kup. Mi smo dolazili iz Sarajeva i ta putanja je uvijek bila: Sarajevo –Zagreb, pa smo izlazili u Zagrebu. Kada se ide prema Trgu Bana Jelačića danas, malo prije trga sa lijeve strane bio je restoran Splendid, i tu bi obično jeli, pa bi zatim krenuli dalje. Bio je to strašno dug put. Kup je trajao šest dana. Arapović me podsjetio nedavno – ustajali smo u četiri sata ujutro da bi stigli na neki voz. Ali eto Pula je imala neki svoj šmek i stalno se nešto događalo, ni jedan minut nije bio dosadan. Dok ste kročili iz voza osjetite miris borovine zaboravite na sav umor. Bilo je zaista prekrasnih putovanja.

Goran Tomić: U moje vrijeme u mojim omladinskim danima se dosta igralo u Poreču, Rovinju i Vrsaru. Svi smo gledali slobodne brzopotezne partije Ljubojevića i Hulaka, bio je veliki broj gledalaca, pravi spektakl za publiku. Ti šahisti su bili vrlo duhoviti i zabavni za publiku.

Velemajstor Milan Draško: Da, taj šahovski rječnik je dosta specifičan, posebno kada se igra cuger. To su neke riječi koje onako padnu na pamet. Sjećam se da je krajem osamdesetih dolazio i Dorfman. Bio je trener u Partizanu. Otvorio se hotel „Histrija“ i onda su igrali cuger protiv njega Cvitan, Hulak i Vukić. Interesantno zašto je on izdvojio Vukića i rekao da mu je Vukić bio najneugodniji protivnik. Za razliku od svih ostalih, Vukić izgubi pet partija za redom, recimo, desi se to, dođe loša serija. Ipak, on ne pokazuje ni najmanju nervozu, ne napravi ni najmanju grimasu. A Cvitan i Hulak pokazuju. Zato igrajući protiv Vukića džabe što ga dobijaš, osjećaš da ga nisi psihički slomio. Vukić je inače bio poznat kao cugeraš. I onda su se održavali mečevi Zagreb-Beograd, na deset tabli. Bila je nekako koloritna atmosfera. Mi bi igrali fudbal svaki dan. Tu sam ja bio jedan od organizatora. Ponekad smo igrali basket. Na basketu je bilo nekad i povreda. Sjećam se jednom je Ivan Sokolov izveo skok za loptu, tada je vodio na turniru, na prvenstvu države 1988. On i Striković skaču i bezazleno je izgledalo, ali je kod tog doskoka Ivan slomio nogu. Znam da smo išli u Pulu. Ja kao prijatelj i klupski drug sam ga poveo i išao sa njim u bolnicu. Došao je i njegov otac Cenko. Ivan je igrao još bolje tih pet-šest partija u finišu, pobijedio, ušao u reprezentaciju. Znači, ‘ništa nas nije moglo iznenaditi, kako se nekada govorilo. To nije Ivanov pravi šahovski početak, to je bila 1987 godina kada je krenuo silovito prema titulu velemajstora. Dobio je Saksa u Luganu u posljednjem kolu crnim figurama Tada je nastavio nesmanjenim tempom na šampionatu Jugoslavije.

Goran Tomić: On je jedno vrijeme dosegnuo rejting od 2700 poena.

Velemajstor Milan Draško: Mislim da je imao 2706. Imao je nevjerovatnu energiju. Igrali smo zajedno u Tilburgu. Ja ga gledam dok igra, prosto mu igraju mišići, koja je to snaga. Znam u Sarajevu uvijek bi trčao bez obzira da li je padala kiša ili snijeg. I onda je imao isto vježbe kod kuće, dubljenje na glavi između ostalog. Bio je jako spreman, a i sada je mišićav i snažan.

Goran Tomić: To mu je možda i pomoglo i u šahovskom smislu jer vidi se da se prije velikih mečeva šahisti fizički pripremaju. Možda je i u nedavnom Carlsen –Nepomniachtchi odlučila kondicija jer je Carlsen u boljoj fizičkoj formi, a Nepomniachtchi se slomio na pola meča posle vrlo duge šeste partije.

Velemajstor Milan Draško: To je moguće, jer je naglo pao. Fizička kondicija je strašno bitna. Carlsen dobro igra fudbal i voli ga. Neko mi je rekao da se Leko spremao u tri navrata u toku dana. Imao je tri termina za fizičke pripreme. Pa dođe takav momenat, a to je posebno bilo izraženo posebno u pretkompjuterskoj eri. Jednostavno koliko ste god spremni, a svaki šahista nastoji da bude spreman, da radi puno, ali dođe uvijek momenat gdje  se lomi partija i gdje fizička kondicija strašno doprinosi koncentraciji i to svi upražnjavaju. A za Sokolova je to bilo vrlo značajno. Svi smo svjesni kakvu  je energiju imao Kasparov. Imao sam sreću da igram na turniru sa njim, iako nismo igrali međusobno. To je bilo na kadetskom prvenstvu svijeta 1977. To je bila ogromna energija, i naravno kasnije. Ili kod Fišera. Kod Korčnoja u nekoj mjeri. Jusupov je isto bio poznat po tome. Nikada nije ustajao sa stola i imao je i fizičku snagu. Jedan od takvih je i Sokolov. Igrao sam sa njim. Prosto sam to osjetio 2011 godine u Ćentu. Uspio sam da remiziram, bio sam slabiji naravno, crnim figurama, ali sam posle te partije bio umoran kao da sam igrao tri normalne partije. Lome te energijom. Ja govorim iz svog iskustva, ali ima više takvih šahista u svjetskom vrhu. Kao Topalov. Bar neke sam imao priliku da vidim tokom turnira, a sa drugima sam igrao tako sam se uvjerio da jeziva energija zrači iz tih ljudi.

Goran Tomić: Od domaćih igrača čini mi se da velemajstor Dragiša Blagojević ima mnogo energije. Može da igra duge partije, ne ustaje dok igra, stalno je koncentrisan i izgleda kao da iz njega kipti energija. Možda je to jedan od razloga što je očuvao visok rejting.    

Velemajstor Milan Draško:  Da, pa on ulazi već u zonu fenomena, ne toliko zbog godina, već te energije. Nedavno je napunio 56 godina, a ima nevjerovatnu energiju, spremnost, želju i ambiciju. Zato je i bio najuspješniji reprezentativac Crne Gore na Evropskom prvenstvu sa 4 plusa, ako se ne varam, sa 6 iz 8. Veliki je as. Osvojio je zlatnu medalju na olimpijadi u Drezdenu i kapa dolje za pristup i ozbiljnost i naravno kvalitet.

(Nastaviće se)

Оставите одговор