30.08.2020.
Adrian Mikhalchishin ima šta da kaže
(7. nastavak)
A.MIKHALCHISHIN: O tome vrlo zanimljivo piše i sam Korčnoj „Nakon tri poraza s Kasparovom, shvatio sam da više nemam šanse za pobjedu. Sve sam stariji i mislim da je potrebno ustupiti mjesto mlađim.“ Ovo je bila malo kontroverzna izjava, rekao bih vrlo blago. Ali mislim da nije igrao loše, samo je Garik u tom trenutku bio jači. Korčhnoj je sjajno dobio prvu partiju, ali onda je Garry uzeo uzde u svoje ruke i pobijedio.
Zato je bilo jasno da će meč Karpov-Kasparov biti vrlo ozbiljan, a u skladu sa time i priprema je bila vrlo ozbiljna. Pripremali smo se na letonskom jezeru Plavinas – to je bio rekreacioni centar letonskog komsomolskog odbora, bilo je lijepih kuća. Radili smo vrlo ozbiljno – bili smo tamo ja, Serjoža Makaričev, Igor Zajcev, Jura Balašov.
E.SUROV: Koliko je Karpova tada imalo trenera?
A.MIKHALCHISHIN: Glavna ekipa Karpova je bila – Balašov, Zajcev, Makaričev, zatim sam bio ja, bio je Georgadze. Georgadze i ja smo boravili prvih mjesec dana meča u hotelu “Ukrajina” (tamo je bio i trener za fizičke pripreme). Zatim je bila još jedna grupa – Elizbar Ubilava i Misha Podgayets, koji su radili na daminom gambitu, ali ovo više nije bila glavna, zvali su ih jednom u dvije sedmice. Pa, postojala je i moćna, fantastična radna grupa za analizu partija – Geller i Polugajevsky. Talj, koji je ranije bio trener Karpova u svim mečevima, u tom je trenutku zaključio da mu nije baš zgodno raditi protiv Kasparova. To savršeno razumijem. Kasparov i ja smo takođe imali briljantne odnose, nisam imao ništa protiv njega, igrali smo zajedno u omladinskom timu pod vođstvom Anatolija Avramoviča Bihovskog. Godišnje su postojala dva trening kampa – jedan u bazi reprezentacija SSSR-a u Cakhkadzoru. Tu su bili honorari vrlo visoki. Pola dana bilo je vrlo teškog sporta – fudbal, bazen, skijanje. Vježbamo od osam sati ujutro – na mrazu su svi kao jedan istrčali na vježbu i čisti fizički trening do jedan sat popodne. A nakon ručka imali smo časove šaha, koje je vodio Dvorecki, ili Averbakh. Bio je to vrlo dobar trening kamp i još ih uvijek pamtim kao jednu od svojih najboljih škola šaha.
Zatim, 1980. godine, za vrijeme Olimpijskih igara u Moskvi, imali smo trening kamp prije svjetskog prvenstva (kada je Kasparov postao svjetski prvak za mlade, a mi smo postali svjetski prvaci u ekipnom takmičenju u Meksiku). Bilo je to i fantastično druženje. Pamtimo prvenstveno činjenicu da smo imali težak fudbal. Artur Yusupov i ja i još dvoje mladih borili smo se protiv kombinacije Kasparov-Kengis – bila je to takođe vrlo teška kombinacija i naša fudbalska borba bila je vrlo ozbiljna. I svakodnevni blic mečevi od deset partija sa Garryjem! .. Generalno, trening kamp je bio vrlo plodan.
A okupljanje u Plavinasu je proteklo ovako. Tolja je spavao do otprilike 11-12 ujutro, Sergej Makaričev i ja smo dobro trčkarali, a zatim smo počeli raditi na šahovskim problemima. Tolja se pojavio na kasnom doručku, svi su doručkovali zajedno, razgovarali o svim šahovskim i ne-šahovskim pričama. Tada je Tolja otišao da igra tenis, a mi smo radili do tri sata. Poslije tri sata ručka i poslije večere Tolja je rekao: „Hajde, momci, evo, pokažite šta ste uradili.“
Pokazali smo. I imao je nevjerovatnu sposobnost da odmah nađe slabe tačke. Stalno je pitao: „Pa, šta igrate ovdje? A ovdje? „. Mi smo ighrali, vraćali, pojačavali varijante. A Tolja je rekao: „Da, momci, ovo je sve vrlo zanimljivo, ali ovo nije dovoljno za meč za svjetskog šampiona. Zaboravite sada na to. Sad, dozvolite mi da vas malo testiram. “ I provjeravao je sve po redu. Sjajno je igrao blic. Njegov stil je takav da je sve uvijek zaštićeno. Dok ne smislite šta napadati, šta uraditi, prođu tri minute – i već visi zastavica. I onda se lako obračunavao s nama. Tada je govorio: „Pa, s vama je sve jasno – možda ćete sa bijelim fiturama bolje prolaziti!“
E.SUROV: Uvijek me je zanimalo da ovo shvatim. Kao osobu koja je Karpova poznavala izbliza i blisko sa njim surađivala, možete li ga nazvati nekako pomalo lijenim u pogledu rada na šahu? Da li je istina da ga je zanimala samo čista igra?
A.MIKHALCHISHIN: Da, on je čisti praktičar. Ima fantastičan osjećaj za figure, fantastičan osjećaj za poziciju. On je najjači praktičar u istoriji – samo Carlsen može da se poredi sa njim. Uvijek sam se čudio kako je Rafik Vaganyan mogao postati kandidat sa ‘ pola otvaranja’ – on je također bio genijalan praktičar. Karpov je tipičan Kapablanka. Kad je Kapablanka 1939. godine snimao predavanja na radiju u New Yorku, njegova supruga je u svojim memoarima napisala da u kući nisu mogli naći šah! Baš kao i moj trener Viktor Emmanuilovich Kart, koji je bio veliki prijatelj Leonida Steina. Jednom kada je Stein osvojio neki turnir u Argentini, došao je i rekao: „Hajde, dođi k meni, ja imam argentinski konjak, popićemo piće, a istovremeno ćemo gledati partije na turniru.“ Kart je stigao, popili smo konjak, hajde da se pozabavimo šahom. Počeli smo tražiti šah po čitavomm stanu – nema šaha. To su bili tako sjajni ljudi da u svojoj kući nisu imali ni šah! Čisti praktičari.
Znate, postojao je tako poznati francuski maršal Murat, za kojeg je Napoleon rekao da počinje razmišljati tek kad topovi počnu da pucaju pucati. Ovi šahisti su tipični Murati, samo u drugoj profesiji.
E.SUROV: Ali istovremeno: gdje bi bio sjajan praktičar, da nije bilo njegove sjajne ekipe trenera koja je stalno radio za njega?
A.MIKHALCHISHIN: Znate, tim trenera bio je, naravno, sjajan, ali ipak je Kasparov bolji izlazio iz otvaranja jer je imao bolju pripremu. Jer je znao sve dublje. On sam, svojim rukama, prstima, pregledao je sve pozicije. To je Botvinikova škola, škola za pripremu. Karpov je ipak dobio više spremnih stranih pozicija – pozicija koje su pripremili treneri. Naravno, doživljavao ih je kolosalno, ali ta je percepcija i dalje bila slabija od onog što je Garik mogao sam da pripremi. Vjerujem da je Karpovljev tim bio jači od tima Kasparova. Ali i sam Kasparov je fantastičan radnik, i on je sve sam uradio.
E.SUROV: Mislite li da je čak i u prvom meču bolje pripremio otvaranja?
A.MIKHALCHISHIN: U prvom meču nije bio bolji u otvaranjima. Iako je tamo bilo zanimljivo. Kada je počeo da igrati Meranku, proveo sam tri dana pripremajući Karpova za varijantu Qc2 – e4, antimeranli, u kojoj sam jednom smislio kolosalnu novost i pobijedio velemajstora Flira žrtvom dame. I što je iznenađujuće – Kasparov je za to odmah pripremio vlastitu novost. Odnosno, bio je ispred, i tu se ništa nije moglo uraditi, čak ni s najboljim trenerima. Odnosno, prilikom analize partija, naravno, Karpov je imao veliku prednost. Ali u pripremi otvaranja Kasparov je bio jači, jer je priprema otvaranja samo pojedinačna faza, šahist mora sve osjetiti sam, prstima. A Kasparov je ovdje imao apsolutnu prednost.
Generalno, o ovom meču možete razgovarati satima. Čak sam održao sat i po predavanje o ovom meču na engleskom jeziku – možete ga pronaći na YouTubeu.
Inače, živjeli smo na različitim mjestima. Kasparov je živio u hotelu “Rossiya” sa čitavim svojim timom, a Karpovljev tim imao je dvije baze. Jedna baza bila je u hotelu “Ukrajina”, gdje je izvršen čuveni ‘prepad’ Ale Pugačeve. Bila je Kasparovljeva navijačica, a Karpov je bio u „Ukrajini“. I pojavila se u hotelu s tvrdnjom – zašto je Karpov tako oštar prema mladima! Naravno, sve je to bilo u formi šale.
Buduća primadona na meču. Sa suprugom Evgenijem Boldinom i pjesnikom Iljom Reznikom. Foto Boris Dolmatovsky
A glavna baza bila je bivša dača maršala Koneva u Arhangelskom, bila je to divna finska kuća koju su njemački ratni zarobljenici sagradili za maršala Koneva prema projektu iz Istočne Pruske. Odnosno, dača je bila na vrlo visokom nivou, plus postojala je i parcela – četiri hektara šume.
Sjećam se kako je Lav Polugajevski slavno vozio svoju Volgu do dače (bio je početak decembra), iskočio u raskopčanom ovčijem kaputu i, izgledajući prestrašeno, uletio u kuću vičući: „To je to, gotov sam!“. Rekli smo mu: „Lyova, šta se dogodilo?“ A on: „Bio sam kod doktora i rekli su mi da će mi napraviti neku uncu!“. A ustvari će mu biti napravljena punkcija – imao je nešto poput sinusitisa. Lav se jako uplašio i vjerovao je da je gotov. Ali ovo je sve bila šala.
Zašto je meč prekinut? Meč se, čini mi se, otegnuo zbog greške Karpova. Alik Bach, koji mu je bio glavni menadžer, vrlo pronicljiv i vrlo ozbiljan čovjek, vjerovao je da kod Karpova postoji snaga za dvadeset partija zbog njegove fizičke strukture. Teško može da izdrži veći broj, što se pokazalo u prvom meču protiv Korčnoja, pa je zahtijevao da se odigraju sve partije. Nekoliko partija se brzo završilo remijem, a Karpov je bio zadovoljan remijem sa crnim figurama. A Kasparov je imao drugačiju strategiju, koju Karpov u tom trenutku nije razumio – da se meč rastegne. Odnosno, ako izgubite u dvadeset partija – to je jedna stvar, ali ako izgubite u četrdeset partija – onda je to mnogo lakše prihvatiti. Naravno, bilo je potrebno ići naprijed. Neki treneri su to savjetovali, ali sam Karpov je rekao: „Što je tamo? Sa svakom partijom postaje sve gori i gori. On će sam izgubiti. “ Bio je to tako pogrešan psihološki pristup, koji je vrlo skupo platio.
A tada dvadeset sedma partija. Priprema. Jutro. Karpov je ustao u jedanaest sati. Generalno je imao problema sa spavanjem u meču. U prvom mjesecu igranja meča odlazio je na spavanje oko dvanaest sati, u drugom mjesecu – već negdje oko dva, u trećem je, zbog stresa, mogao zaspati tek oko četiri ujutro. Zbog toga je imao jaku nesanicu. Istovremeno, trenerima je bilo jako teško. Pokušavali smo šetati s njim noću, da mu damo više vazduha da se oporavi. Bilo je jasno da mu je fizički bilo vrlo teško.
Tog dana, Igor Zajcev otišao je, kao i uvijek, u njegovu sobu, a zatim se vratio i rekao: „Tolja plače i baca se, idi i pokušaj da ga smiriš.“ Ja se popnem, a Karpov: „Kakva je ovo priprema? Šta ste danas pripremili? Ovo je uglavnom neka osrednja varijanta! Ne može se igrati, nema baš ništa! Šta uopšte radite tamo?! “ I takve stvari.
Ovo me podsjetilo na klasičnu priču kada je Petrosjan izgubio još jednu partiju u meču Botvinik – Petrosjan. A ujutro njegovi treneri – Boleslavski, Furman i Suetin – sjede za doručkom. Sjede, spuštenog nosa, jer su izgubili. A onda ulazi Tigran Vartanovich, Rona Yakovlevna je ispred njega, zaustavlja se, stavlja ruke na bokove i tapkajući petama govori: „Pa, momci, kakvu ste nam pokvarenu varijantu juče podmetnuli?!“ Klasična tiha scena, mrtva tišina – na šta možete odgovoriti?
Tako da sam pokušao da dokažem Tolji da smo spremali nešto ozbiljno, ali on odmahne: „Ne, nije to!“. Predlažem mu: „Hajde, možda probaj Qc2 u ovoj varijanti daminog gambita“. Tolja: „Šta govoriš? Kasparov je upravo igrao ovu varijantu protiv Timmana i pobijedio bijelim figurama! Kako ću igrati?! On sve zna! “ Rekao sam mu: „Pogledajmo, pokušaćemo, uostalom, ovdje nije tako lako izjednačiti se s crnim“. Počeli smo da gledamo, amo-tamo, pa … ima nešto. Tolja kaže: „Pa, hajde da ga pokušamo ‘zagolicati’ ovdje.“
I tako je započela partija, po mom mišljenju – najbolja u tom meču.
- Niko nije dao tačan odgovor na pitanje o nadimku. A tačan odgovor je Aleksandar Nikitin – u timu Kasparova imao je nadimak „matador“, i sjajni argentinski nogometaš Mario Kempes, koji je postigao tri gola u finalu Svjetskog prvenstva 1978. godine.
Inače, o Nikitinu. Uloga trenera generalno je ogromna, posebno u obrazovanju sjajnih igrača. Čudno, znate li koji su najveći treneri? Vladimir Zak, Victor Kart, Vakhtang Karseladze, Leonid Gratvol. Svi su bili majstorski kandidati, a ne kandidati za velemajstore. Ali zajedničko im je bilo da su svi bili učitelji po profesiji. A ovaj pedagoški element je najvažniji u obrazovanju mladih šahista. Tako je Nikitin uspio podići velikog svjetskog prvaka, upravo zahvaljujući njegovim pedagoškim sposobnostima. Kao šahista bio je sasvim prosječan, čitav život radio je kao inžinjer prilično visokog nivoa, a u nekom je trenutku prešao na šah, postao trener reprezentacije SSSR-a, a zatim počeo trenirati Kasparova.
(Ovo je samo dio intervjua, a čitav možete da pročitate na linku ispod)
Vrlo lijepo