30.08.2020.
Adrian Mikhalchishin ima šta da kaže
(6. nastavak)
E.SUROV: Pa o nadimcima. Možda bi naši gledaoci i slušaoci trebali dobiti takve zadatke: neka pogađaju nadimke?
A.MIKHALCHISHIN: Šahovski svijet, kao i svaki profesionalni svijet, stvoren je od pojedinaca. Šta je važno u bilo kojem svijetu, uključujući šah? Prvo- to je sistem koji stvara imidž u svijetu. Drugo – to su zvijezde, svjetski prvaci. I treće- to je istorija. Ponekad nepisana, ponekad opisana u knjizi; nekad se neko toga sjeti, nešto se zaboravi. Postoji nekoliko izuzetnih pripovjedača: Njoma Raškovski (nedavno je počeo pisati svoje memoare), Draško (nadimak Gazda), Velimirovič, Jan Plakhetka, Jurij Averbah (prije trideset godina) … Ja sam rekao da trebam da napišem sve priče, na što je Jan Plakhetka smijući se odgovorio – pa neće sve proći cenzuru!
Na primjer, u šahovskom svijetu, kao i u fudbalu, velemajstori imaju puno nadimaka. Recimo da je mladi Geller imao nadimak „guska“. Bilo je i takvih nadimaka: „luk“, „Vanjuška“, „željezni Felix“, „lord“, „gazda“, „ekvilajzer“, „slonče“, „pauk“, „pingvin“, „punoglavac“, „čirak“, „Klops“, „dabar“, „praščić“, „Japanac.“ … Možete li zamisliti?! Šahisti imaju takve nadimke! Jednom sam napisao članak o šahovskom folkloru, uključujući nadimke mladih šahista, pa čak i trenera. Na primjer, Kart je imao nadimak „monsieur“, Koblenz – „maestro“, Trosman – „dirigent“. Bilo je i takvih nadimaka kao „cilindar“, „princ“, „negativac“ (dobro, zna se ko – Korčnoj). Tu je bio i vrlo čudan i smiješan nadimak „Monsieur Poison (gospodini otrov)“. Niko nikada neće pogoditi ko ga je imao. Ovaj nadimak dobio je velemajstor Njoma Raškovski, moj veliki prijatelj. Kako je došlo do toga Igrali smo turnir u Cappelle la Grande u Francuskoj, bio je to neki komunistički turnir, jer ga je organizirao komunistički gradonačelnik. Bilo je mnogo hrane, vina i tako dalje. A kad smo stigli, odvedeni smo u vrlo dobar riblji restoran. Tamo smo dobro jeli – čak i predobro, što je uvijek svojstveno francuskoj kuhinji. Ali Njoma se osjetio loše. Poslali su ga u bolnicu, na odjeljenje intenzivne njege, zadržali tamo jedan dan i pustili s uputstvom da se pridržava stroge dijete. Kakva bi dijeta trebala biti? Prije svega, mora biti riba. A kako Njoma nije bio poznavalac francuskog jezika, objašnjeno mu je da je „riba“ na francuskom “ poisson”. A kad smo došli u restoran, odmah je rekao konobarima: „Poison! (otrov)“ Uvijek i samo „Poison“. Zbog toga su ga ljubazni konobari nazvali „Monsieur Poison“: „Oh, monsieur Poison je ponovo došao!“
A za slušaoce i gledatelje, moje pitanje je ovo. Dva velikana – sjajni šahovski trener i sjajni fudbaler – imali su isti nadimak, naime, „matador„. Ko su oni bili?
E.SUROV: Budući da ste i sami spomenuli da ste sarađivali s Karpovom i pomagali mu, uključujući i meč sa Kasparovom, zamoliću vas da pokažete jednu partiju koju sami odaberete. I prije nego što je pokažete, volio bih da mladim ili relativno mladim gledaocima jednostavno objasnite: kakva su to bila vremena? U kojim uslovima su se odigrali mečevi Karpov-Kasparov?
A.MIKHALCHISHIN: 1984., prvi meč Karpov-Kasparov. S Karpovom sam radio od 1980. godine, bio je to vrlo zanimljiv posao. Posebno drugi meč sa Korčnojem, kada smo svi pozvani u bazu u Novogorsku u blizini Moskve – ja, Romanishin, Georgadze, Razuvaev, Geller, Makarichev i vodeći trener Orest Averkin – bili smo zaključani i bilo je potrebno pronaći protuotrov za otvorenu varijantu španske partije. Bila je to posebna priča o kojoj možete pričati pola sata.
Zato bih radije govorio o meču Karpov-Kasparov. Iako je i tu bilo zanimljivih priča. Na primjer, priča ko prije toga nije išao u Ameriku: Smislov je trebao igrati s Riblijem, Kasparov – s Korčnojem, polufinalne mečeve kandidata u Los Angelesu. Sa sovjetske strane bilo je pretjeranih tvrdnji da izgleda da postoji opasnost po život. Nismo išli na te mečeve. Korčnoj i Ribli su povukli prve poteze i pobjedili kontumacijom. Ali onda se Kasparov obratio Gajdaru Alievu, koji je u to vrijeme bio prvi zamjenik premijera, kako bi on riješio problem. Budući da je ispalo nekako glupo – pobjeda bez igre, uskraćena mu je šansa da odigra meč za svjetskog šampiona. Alijev je pozvao predsjednika Sportskog odbora Gramova i naredio mu da riješi problem kako bi se mečevi održali. Sovjetska Federacija se, naravno, morala izviniti, platiti kaznu organizatorima meča u Los Angelesu (mislim oko 120 hiljada dolara). A onda su se odigrali ti mečevi, ali u Londonu, gdje je Garry pobijedio Korčnoja.
(nastaviće se)