Suat Atalik: „Princip skoro svih šahista: platite mi i reći ću da ste dobri“
(2. nastavak)
E.SUROV: Želio bih objasniti nešto što ste rekli i pitati o nečem drugom. Rekli ste da Dvorkovič nikada nije igrao šah. Ali ipak je poznato – barem kod nas u Rusiji – da on voli šah, voli da ga igra, a on igra na određenoj amaterskoj razini i to na dobrom nivou. Igra se u svojoj Gostionici i tako dalje. Ipak, ta osoba nije daleko od šaha, budimo objektivni.
S.ATALIK: Ne, čekajte, ovaj argument kod mene ne važi. Na to gledam vrlo kritično. Sa istim uspjehom možemo reći da je gospodin Ilyumzhinov vječni šahovski prvak Kalmykia. Možda je čak igrao sa vanzemaljcima. Prilično je čudno kao šahiste smatrati one koje ste upravo naveli. Šah se igra na turnirima. Oni čije se partije mogu naći u šahovskim bazama, mogu se nazvati šahista. A igrati kod kuće, u gostionicama, sa babama nije pravi šah.
E.SUROV: Da li sam dobro razumio – mislite da bi šahista profesionalac, ili bivši šahista, ipak trebao upravljati svjetskim šahom?
S.ATALIK: Kao što sam gore pomenuo, to je veoma složena tema. Ali pitanje je ispravno. Pokušaću odgovoriti na ovaj način: ako uzmete nekoga izvana, on mora biti prilično uticajna osoba. Poželjno je da igra šah. Dozvolite mi da vam dam primjer: Peter Till, osnivač PayPala, FIDE majstor s ocjenom od oko 2200. Ili Kenneth Rogoff, velemajstor. On nije igrao dugi niz godina i ne može se smatrati sada šahistom, ali svejedno je povezan s profesionalnim šahom. Sada nabrojmo najnovije predsjednike FIDE: Campomanes, Ilyumzhinov, Dvorkovich. Ozbiljni, naravno, ljudi u njihovim zemljama.
S druge strane, postoji rizik privlačenja pravih šahista na rad, jer mnogi od njih uglavnom nisu niko u stvarnom životu. Ili im jednostavno nedostaje obrazovanje.
Ta dva klastera se zapravo ne slažu jedan s drugim. Sjećam se kako se ACP prije koketirao sa FIDE. Ilyumzhinov nije pokazivao nikakvo zanimanje za ideje profesionalaca, on generalno, kao što vjerujem, nije ništa u šahu razumio, a kad se pojavila određena kritična situacija, Sutovsky (ja ga moram ponovo pomenuti, ali to je samo slučajnost – na njegovom mjestu je mogao biti neko drugi ) jednostavno je rekao: „Prelazim za Ilyumžinova.“ U bilo kojoj ozbiljnoj organizaciji to se ne događa. Mora postojati službeni zahtjev i mora postojati službeni odgovor.
Da, izuzetno je teško pronaći najboljeg šahovskog menadžera. Problem je što dugo vremena nismo uspjeli pomenuti ni jedno ime u rukovodstvu FIDE, o kojem bi rekli: ovo je pravi za vas! Pa da li iz publike neko može dati takvo ime? Ženja, možeš li ti navesti? Bar jednog!
E.SUROV: Znate, vjerovatno imam odgovor na to pitanje. Jer je jedina osoba u proteklih godinu i po dana spremna da odgovori na ozbiljna, teška, akutna novinarska pitanja, spremna da odgovori za svoje i ne samo svoje postupke u FIDE, spremna za razgovor s novinarima, a za mene je to vrlo velik pokazatelj. To je Mair Mammadov.
S.ATALIK: Pa, razgovarajmo o tome, otvorili ste dobru temu. Prije svega, moram reći da Mammadova ne poznajem. Kao šahista meni je nepoznat. Odnosno, znam priču o njemu, ocu Radjabova, Kasparovu, pionirskom kampu … On je, da tako kažem, samoproglašena osoba. Ovdje moram primijetiti za slušaoce da smo prije emisije Ženja i ja već malo razgovarali o raznim temama, uključujući i turnir kandidata. I zato bih htio pitati: gdje je bio gospodin Mammadov i njegova federacija, kada se promijenio sastav turnira kandidata? Da li je postojala službena izjava sa njegove strane u vezi sa Radjabovom?
E.SUROV: Koliko znam (ipak, to nije tajna), stiglo je i službeno pismo Azerbejdžanske šahovske federacije na adresu Dvorkoviča. Tačno, to se dogodilo nakon prekida turnira kandidata.
S.ATALIK: Malo kasno, zar ne mislite tako? Ali dobro. Zaista ne poznajem Mammadova, prije svega kao šahista.
E.SUROV: Upravo ste tražili od mene da vam dam primjer, dao sam ga. Prema onome što čujem od vas mislim da znam Mammadova malo bolje od vas – vjerujte mi, on nije najgori primjer u FIDE-u, mogu garantovati to.
(Nastaviće se)