Velemajstor Milan Draško: Božanstvo koje teče, II dio (peti nastavak)

 

Velemajstor Milan Draško

Božanstvo koje teče

II dio

Peti nastavak

Kada iz Danske u zavičaj stignu Seno i Hajla, unesu neku posebnu živost. Hajla je godinama igrao lopte u čapljinskom Borcu. Uspješna karijera. Seno je najbolje partije pružao na „Ledama“, bio sjajan dribler. Sjećam se jedne situacije; prešao je nekoliko igrača izbivši sam pred golmana. I dok još traje akcija podiže ruke u znak slavlja!

Priprema „Leda“ za predstojeću sezonu (sedamdeset i neke)

Seno Kudra

Sjedimo ispred naše kuće i razgovor teče kao potok. Pričaju mi o snimanju filma „Horoskop“ (1969.), debitantskog djela režisera  Bore Draškovića. Negdje sam pročitao da Drašković voli šah i da ima titulu majstorskog kandidata. Gledao sam nedavno zanimljiv  dokumentarni film „Paradoks o šahu“ i  razgovor s Nebojšom Đukelićem.

„Paradoks o šahu“ koji sam snimao na Islandu 1973. važan je i danas -„partija stoleća“ u Rejkjaviku između Fišera i Spaskog bila je svetski događaj. Fišer je zabranio prisustvo više od dve stotine televizija, a ja sam imao sreću što sam ga ranije upoznao. Dozvolio mi je da uključim kameru. Veliki Džon Kejdž napravio je muziku za film „pomerajući“ šahovske figure, a koristio sam i deo Bergmanovog filma „Sedmi pečat“ (Boro Drašković -„Večernje novosti“, 2015). Upečatljivi su kadrovi iz posljednje partije „Meča stoljeća“.

U mail poruci Dimitrija Bjelice (20. januar 2020) poslatoj na tridesetak adresa piše.

„Novinari BBC David Edmonds i John Eidinov otkrili tajnu da je Bjelica krišom uneo TV kameru na posljednju partiju meča Fišer-Spaski. Bjelica je pozvao iz Rejkjavika svoje prijatelje režisera Boru Draškovića i snimatelja Pegu Popovića da donesu TV kameru RTS i garantovao da će je uneti u Arenu makar otišao u zatvor. I uneo je. Snimali su iz poslednjeg reda partera, policajci su šetali u blizini. Kamera je bila bučna i Bjelica je izgovarao dva slova BR BR samo da utiša kameru da policija ne čuje“. Novinari BBC su ovaj tekst napisali u knjizi „Bobi Fišer ide u rat“, koju su poklonili Bjelici.

IM Luka Drašković  sjedi na stolici Borisa Spaskog, a VM Milan Draško na Fišerovoj. Za ovim stolom odigran je meč Fišer-Spaski (fotografija iz Rejkjavika 2015. godine)

Koscenarista filma „Horoskop“ je harizmatični Z. Džumhur. Zuko je bio koscenarista i scenograf i za film „Miris dunja“, Mirze Idrizovića, kandidata jugoslovenske kinematografije za „Oskara“ 1982.

Neke od ključnih scena „Horoskopa“ snimane su u Tasovčićima, na pjeskovitoj plaži uz Neretvu. „Najljepšoj plaži na svijetu“, kako reče, Seno. Prepričava efektnu scenu u kojoj se Dragan Nikolić spušta biciklom niz visoki nasip, zajedno sa Milenom Dravić. Njihov prvi zajednički film.

Milena  i Dragan u sceni iz filma snimanoj u Čapljini

Tri godine kasnije snimali su kratki televizijski film scenariste Duška Radovića i režisera Aleksandra Đorđevića „Kako su se volele dve budale“. Milena i Dragan su se vjenčali tokom snimanja.

„Zuku Džumhura sam često viđao u vašoj kafani. Nosio je crnu, kožnu torbu preko ramena. Malo bi predahnuo i krenuo pješke do Počitelja“ (Seno). Ekipa „Horoskopa“ bila je smještena u Počitelju. Snimanje filma bio je uzbudljiv događaj za zavičaj. „Horoskop“ je nagrađen Srebrnom arenom u Puli i prikazan na festivalima u Berlinu i Rabatu.

U filmu je glumio i bard, Pavle Vuisić, koga ću jednog ljeta ugledati preko puta naše kuće kako plaća kaznu za brzu vožnju! Policajac Kovačević, visok, mršav, prav kao svijeća nije praštao nikome. Legendarni improvizator Zoran Radmilović („Radovan III), zaspao je za volanom vozeći spaček. Sletio je sa magistrale u blizini Ramizove kuće. Naš komšija je tada bio u vojsci (1970/71). Ramizovi najbliži odmah pritrčavaju da ukažu pomoć, zatim ugošćavaju glumca koji je doživio mali šok. Televizija je tek ulazila u modu, prepoznaje ga Ramizova sestra Zela. Bila je popularna serija „Ceo život za godinu dana“, u kojoj  Zoran i Ružica Sokić igraju glavne uloge. Između Ramiza i glumca rodiće se prijateljstvo. Zoran je posjećivao njihov dom  kad god bi prolazio tuda, a Ramiz često pohodio Beograd. Posjetio bi prijatelje čapljinskog porijekla, gledao velike utakmice Zvezde i odlazio kod Zorana i njegove  supruge, glumice, Dine Rutić-Radmilović.

Prisjećamo se koša u šumi topola, koji je postavljao nekadašnji igrač  čapljinskog Borca, moj  komšija, Aco Bekan. Borac se takmičio u Prvoj B ligi, na trenerskoj klupi sjedio  nekada vrsni bek  Željezničara, Bosne i  splitske Jugoplastike, Vječeslav Tolj.

Moj drug Mirsad Pašić, treći s desna u gornjem redu na fotografiji iz 1975.

Zemljani teren nije bio sasvim ravan, slobodna bacanja izvodili smo sa blagog uzvišenja, mjesta gdje je završavala lijepa kamena riva što se prostirala uz Neretvu. Igrali smo sa istinskim oduševljenjem, najčešće Aco i Tonćo protiv mog velikog prijatelja Mirsada  i mene. Dolazili su i košarkaši Borca, vladalo je veliko rivalstvo. Mirsad je bio krupan, pravio mi je odlične blokove. Nisam znao nikakve finte, niti posebno okretno vodio loptu, ali sam precizno šutirao i mogao trčati kao navijen. Aco je bio sjajan basketaš. Kad bi rezultat bio neizvjestan u finišu, Mirsad bi ga jednostavno odgurao van terena, uz karakterističan smijeh!? Uglavnom smo pobjeđivali. Rezultate sam zapisivao u svesku.

Seno bi nakratko svratio, šutirao na koš uz rečenicu:“ Došao je Vjekoslav Jut da isproba svoj skok šut!? Jut je zagrebački pjevač, učesnik tada popularnih festivala zabavne muzike. Jednom se na igralištu pojavio omaleni, bradati Amerikanac, sa dugom  kovrdžavom  kosom  tamno-smeđe boje.  Bio je stariji od nas, možda tridesetogodišnjak.  Na prvi pogled nije odavao utisak naročitog košarkaša, ali je fantastično šutirao i nismo pronalazili način da ga zaustavimo. Odigrao je tri basketa do 21 i zauvijek otišao!

Razgovori sa nešto starijim prijateljima iz zavičaja posljednjih godina zanimljiviji su nego u mladosti. Sjedim ispod palme sa Mladenom Glibom i Milenkom Ćukom, koga zovemo Juha. Majka se uključuje u razgovor, na karakterističan, šaljiv način. Ramiz povremeno navrati, iako je zaokupljen radom u bašti. Ramiz i Juha su zajedno ljetovali  na Makarskoj rivijeri  i u Budvi; sjećam se priča o ostrvu Sveti Nikola, skijanju na vodi  i  Francuskinjama iz Liona. Obišli su mnoge atrakcije južnog Jadrana Ramizovim gliserom.

Mladen je dobro igrao mali fudbal, zvali su ga Melić, po Zvezdinom fudbaleru  iz šezdesetih, Vojkanu Meliću. Beogradski student, dugogodišnji novinar novosadske televizije. Pomno je pratio šahovske događaje. Naši razgovori uvijek su tekli lako, tečno. Priča mi o jednom gestu mog oca. „Komšija Ljubo stalno je dolazio kod vas. Zima, sjedi se unutra, blizu šanka. Đoka primijećuje da je Ljubo neraspoložen, ne pije ništa. Shvata u čemu je stvar i želi mu pomoći, diskretno da ne primijete ostali gosti. Uzima kutiju šibica, vadi sva drvca i kutiju puni novcem. Daje mu kutiju, tobože da ima vatre za cigare. To nije bila pozajmica, već dar. Ovo mi je Ljubo pričao“.

Još jedno sjećanje. Prvenstvo Savezne republike Jugoslavije u brzopoteznom šahu. Banja Vrujci, maj 1998. Igraju svi vodeći igrači, osim Ljubojevića. Dvadeset velemajstora od 74 učesnika. Maraton, 20 kola-dvokružno. Predsjednik saveza bio je Zoran Lilić. Organizator: Ministarstvo sporta na čijem čelu se nalazio dr Zoran Bingulac. Nagrade izdašne. Tu sam imao prvi poslijeratni susret sa rođakom neuropsihijatrom Dimitrijem-Mićom Bekanom. U mom djetinjstvu bili smo i komšije. Srdačan susret. Kad je čovjek raspoložen, bolje igra šah. Zvanični plasman: 1. Miroljub Lazić; 2. Milan Draško; 3. Jovan Radlovački  (sva trojica po 27,5 poena); 4. Milan Vukić 27; 5. Miroslav Marković 24 itd. Pitam Miću može li me odvesti na stanicu u Valjevo da uhvatim voz za Podgoricu? „Šta u Valjevo, odvešću te u Podgoricu ako treba“! Mićo se vraća u djetinjstvo. On i sestra Zora  kupaju se u Gracu. Vidio ih je moj otac i kupio Zori lijep dušek za more. „To se ne zaboravlja“, govori mi rođak. Nedavno smo vodili zanimljiv razgovor u Tasovčićima, ne primijećujuću da je već prošla ponoć. Ima nevjerovatno pamćenje, opisuje mantil moje majke iz 1962. Piše knjigu. „Već sam napisao 200 stranica, a tek sam stigao do sedmog razreda osnovne“!

Sjećam se Mladenove i moje posjete Trebinju 1988. Njegov sin Dejan i moj brat Dragan igrali su Pionirski šampionat Bosne i Hercegovine. Bili su cimeri u hotelu „Leotar“.

Moj brat je igrao i naredne šampionate u Busovači, na Palama i u Banji Vrućici. Najživlje se sjeća ovog posljednjeg. Boravio sam tada na turniru u italijanskom gradu Sestola (blizu Modene) i često zvao iz hotela „San Marco“. Bilo je već napeto stanje u BiH i okruženju, ali sam predložio bratu da, ipak, putuje. Odlazi sam iz Čapljine, djelovao je zrelo za svoje godine. Dva remija na startu, u prvom kolu protiv Mladena Kurajice, sina velemajstora Bojana. U drugom protiv budućeg velemajstora Miodraga Savića. „Savke je igrao Damin gambit, ubacio sam skakača na d6, podržanog pješacima sa c5 i e5. Mnogo bolja pozicija, ali se Savke, stara jegulja, izvukao“!? Zatim četiri uzastopne pobjede! U 7. kolu, protiv Tahirovića, dešava se neshvatljiva stvar; remizira sa tri pješaka više! Iznerviran, loše igra u 8. kolu protiv Vranješa, budućeg prvaka. Dobija u posljednjem kolu, završivši na 6,5 iz 9. Dijeli kritično mjesto koje omogućuje plasman na prvenstvo Jugoslavije, ali ga izdaje buholc. Zvanično, šesto mjesto. U beogradskim studentskim godinama, dostiže vrhunac forme i osvaja titulu fide majstora (rejting 2329).

Pričam sa bratom; za stolom je dio šampionske ekipe Agrouniverzala (Liga SRJ 1994) 

Pogledajmo dva lijepa ostvarenja mog brata. Na drugoj ligi Savezne Republike Jugoslavije (Igalo 1994), u razornom napadu matira Igora Prentića.

Dijagram:
Bijeli: Kg1, Dd2, Tc3, Tf1, Sb3, Le2; pješaci: a3, b4, c4, f2, f4, g2;

Crni: Kg8, De7, Tf8, Tf6, Se5, Lb7; pješaci: a6, b6, d6, e4, h6;

Brat je tada nastupao za  ŠK Herceg Novi. Kako nastaviti napad crnim figurama? Odigrao je 27… Sf3! (27… Tf4 28. Tg3) 28. Lf3-ef3 29. g3 (Nakon boljeg, 29. Te1, crni zadržava prednost igrajući 29… Dg7) 29… Dd7 30. Sd4-Tf4! 31. Kh2-Dg4 32. Sc2-Dh5 33. Kg-Th4! Bijeli predaje

Partija sa iskusnim Miroslavom Mrševićem odigrana je na Jahorini 2000. godine (Prva liga Republike Srpske). Igrao je za trebinjski „Leotar“. Neobična situacija u 23. potezu.

Dijagram:
Bijeli: Kg2, Dd2, Te1, Tf1, Sd4; pješaci: a2, b3, c4, d5, f4, g3, h2;

Crni: Kf8, Dh5, Ta8, Tc8, Sd7; pješaci: a6, b7, d6, e7, f7, g6, h7;

Griša je odigrao 23. Dc3!? (Previd pješaka ili duboki plan“)? 23… Dd5 24. Sf3-f6? (Ako 24… e5 25. Td1-Dc5 (25… Dc6 26. Db4) 26. Dd2 i ne ide 26… Tc6 27. fe5-Se5? 28. Dh6; Trebalo je igrati 24… Sf6. Bijeli bi mogao pokušati 25. Te7!?-Ke7 26. Te1-Se4 27. Sg5!-Kd7 28. Se4; crni ima kvalitet više, ali pozicioni plusevi (uskoro će skakač stići na d5, slaba je koordinacija crnih figura) daju bijelom barem jednaku igru). Slijedilo je 25. De3-Df7 26. Sg5!-fg5 27. fg5-Sf6 28. gf6-e5 29. Td1-Tc6 30. Td5-Te8 31. Tfd1-Te6 32. c5!-Tf6 33. Td6-Tcd6 34. cd6-Dd7 35. De5-Dc6 36. Kg1-Db6 37. Td4-Dd8 38. d7-Kf7 39. Dd5-Kg7 40. Db7-Tf7 41. Dd5-Df6 42. Df7! Crni predaje

Brat se kasnije posvetio trenerskom radu preko interneta, a odlaskom u Toronto (septembar 2006) sveo lekcije na minimum. Uvijek odigra Božićni turnir, koji godinama uspješno organizuju Oljeg Pajkić i Zoran Tutić. Često se popne na pobjedničko postolje. U istoj zgradi, u Torontu, živi internacionalni majstor Igor Žugić. Odlično se slažu i porodično druže. Brat mi šalje fotografije na kojima Đorđe i Lena igraju šah. Lijepo je vidjeti da se porodična tradicija, makar simbolično, nastavlja.

Velemajstor Milan Draško

(Nastaviće se)

Оставите одговор