Božidar Bonja Ivanović: Šahovske priče (48)- Crno – bijela polja života i šaha – „HEROJI“ NAŠEG DOBA

U pozne sate, vješto odabrane pravoslavne noći 2003. godine, kad ljudi slave i isključeni su iz javnih zbivanja, dva maskirana kriminalca i provalnika upala su u kuću Svetozara Gligorića, pošto su, prethodno, isključili alarmni sistem. Domaćin ga je instalirao poslije smrti svoje supruge, kad je ostao sam i plašio se za svoju bezbjednost. Surova vremena i obračuni na beogradskom pločniku bili su više nego dovoljna opomena, pogotovo za starije samce, da nadju način i zaštite se od zla na dvije noge, koje je haralo po džunglama na asfaltu, nekad mirnih, jugoslovenskih gradova.

Te kobne noći, osamdesetogodišnji, slavni šahista, iznenada se trgnuo u krevetu, u podsvjesnoj želji da se oslobodi košmara, koji mu je donio ružan san. Ustvari, to je bio trenutni osjećaj čovjeka, koji je najčasnije proveo čitav svoj život i nije mogao drukčije da protumači tu svoju uznemirenost. A kako bi mogao pomisliti da je to početak njegove najteže noći u životu? Dvojica noćnih strvinara, kakvih se pojavljivalo napretek, od devedesetih, ratnih godina, nadalje, zbacili su sa čovjeka jorgan kojim je bio pokriven i sablasnim izgledom uvjerili ga da je njihovo prisustvo gore od svake noćne more. Nije teško zamisliti kako se taj stariji gospodin osjećao pred svojim duševnim dželatima, koji su došli da ga muče i opljačkaju. Šta je u tim trenucima sve mogao preživljavati stari velemajstor u svom stanu u „Šumicama“, daleko od centra grada, sam, sa takvom vrstom ljudi, spremnih na sve. Popeli su se merdevinama do prozora na spratu, brzo i nečujno sa ulične strane, preko terase.

Gliga je ugledao siluete u mraku, i ostao bez riječi. Onda je dobio lakši udarac pesnicom ispod oka, kao da je lopov želio da pokaže malo samilosti prema starom čovjeku. To je bio izliv lopovskog nestrpljenja da se što prije završi posao. Tražili su zlato, devize, dinare, pretresali po kući, psovali, vrijedjali, zastrašivali i prostački udarali legendu nekadašnjeg jugoslovenskog šaha. Kakva metafora razbojničkog doba ?! Pa, Jugoslavija je na sličan način propala! Banditi vjerovatno nijesu znali da je banka, u svojim čuvenim prevarantskim pohodima, prije njih opljačkala novac ovom čovjeku koji je skupljao nagrade sa šahovskih turnira i čuvao pare za stare dane. Kada se, desetak godina ranije, razboljela Gligorićeva supruga Dana, nije imao novca da plati njeno liječenje, već je morao zajmati kod prijatelja.

Šta da preduzme u takvoj situaciji? Nije mogao više ležati u tom bolnom položaju, čekajući neki novi udarac pesnicom i uvrede iz njihovog uličarskog repertoara. Brzo je razmišljao, jer je morao odigrati svoj najbolji potez. – Ima tu nešto novca, uspio je da izusti nesigurnim glasom. Tu je zlatna ogrlica moje pokojne supruge. Uzmite, to je sve što imam, samo me nemojte više povredjivati (to mi je Gliga ispričao dva mjeseca kasnije, kad sam došao u Brograd da ga posjetim). Tek tada su se uljezi razjarili. Oprobana metodologija zločinačkog bijesa razbuktala se iz tih pomračenih umova, zbog kojih će evolucija imati još puno posla oko čovjeka.– Lažeš, povika jedan, to ćemo da vidimo.
Zatim je širokom lepljivom trakom vezao žrtvu za stolicu. U tim trenucima, evo navoda jednog novinara, čiji se tekst može naći na internetu : „Gliga mi je ispričao da je provalnik, koji ga je vezao, upitao : – Jeste li vi Gligorić, šahista? da bi, poslije potvrdnog odgovora, nastavio – Izinite, da sam znao da je ovo vaš stan, i da ste vi u pitanju, ne bih vas opljačkao. Izvinite još jednom“.
Neću komentarisati ove navode i zadržaću za sebe to što je Gliga meni rekao, ali, ovakav gest bi od provalnika još napravio junaka šahovske melodrame, jer je pun slatke naivnosti. Ako je „naš“ provalnik baš bio tako obziran, imao je još vremena da odustane od pljačke.
Kako god bilo, takvo maltretiranje je trajalo do pred zoru. Stan su prevrnuli naopačke. Našli su samo ono što im je odmah bilo rečeno. Otišli su iznenada, s prvim zracima sunca.
Gligorić je ipak ostao živ. Jedva se doteturao do telefona da potraži pomoć. Kao i obično, digla se velika prašina, uz žestoke osude i zahtjeve da se počinioci nadju i privedu pravdi. Nesposobnost i povezanost raznih struktura moći i svemoći, od kojih su rijetki to stekli znanjem i poštenjem i koje su stvorene razaranjem zdravog jugoslovenskog tkiva, unaprijed su signalizirali da je taj slučaj već stavljen „ad acta“. Naravno, vrijeme je proticalo i niko više nije pominjao Gligorićev slučaj, kao da se narod navikao na kriminal oko sebe, uz uobičajenu primjedbu – svako čudo za tri dana.

Zanimljivo je da se državni organi, zaduženi za ovakve slučajeve, nijesu nikad oglasili službenim izvještajem. Pošto sam ja obavljao funkciju predsjednika ŠSSCG, imao sam neke kontakte sa dobro obaviještenim ljudima iz tih resora, i dvojica su mi objasnili kako su provalnici uspjeli da neutrališu alarmni uredjaj. To je, ustvari, bila njihova pretpostavka, ali je tačno smještena u centar zbivanja, karakterističnih za Gligorićev način života poslednjih nekoliko godina.
Naime, Gliga je bio vrlo društven čovjek. Dok je bila živa njegova supruga, često su imali goste i prijatelje u svom domu. Poslije njene smrti Gliga je nastavio sa tom praksom, ali, kako je bivao sve stariji, nije sumnjao, ni provjeravao, da li se neko „novi“ pridruživao starim gostima. Takvo je bilo vrijeme i ljudi nijesu razmišljali da li ih neki „prijatelj“ ili poznanik zloupotrebljava i koristi za svoje izopačene namjere. Poslednjih nekoliko dana, prije nego što se desila provala, neko se, kao „fin i kulturan“ gost, ubacio zajedno sa Gliginim starim poznanicima, uz perfidan kompliment – “velika mi je čast“… kako umiju ljudi iz podzemlja. Snimio je sve što ga je interesovalo i ta saznanja prenio tamo gdje je trebalo. Gliga je imao kvalitetan alarmni sistem i drukčije se nije mogao onesposobiti. Pošto sam o svemu tome kasnije često razmišljao, po logici stvari, zaključio sam da je uljez ponovo došao dan, dva, prije tog gnusnog čina, jer je morao pretpostaviti da Gliga povremeno provjerava alarmni sistem. Najvjerovatnije ga je tada isključio, jer nije moguće to uraditi spolja.
Bio sam često u kući Gligorića i, zaista, ne mogu reći da sam bilo kad primijetio neke sumnjive ljude takvog kova, ali dovoljno je jednom da se pojavi neko ko zna da utvrdi vrijeme za tako drsku „posjetu“. Svakako su računali i na to što je Gligin jedini, bliži komšija, Ljubiša Samardžić, glumac, takodje stariji čovjek, koji mu ne bi mogao mnogo pomoći, sem da telefonom pozove policiju. A, dok oni dodju…

Gliga je umro 14. avgusta 2012. godine, od posledica moždanog udara. Nije isključeno da su oni udarci ostavili posljedice u vidu mogućih trombova, koji su se naknadno aktivirali. Na beogradskom groblju okupio se stariji i mladji šahovski svijet, koji je došao da se oprosti od svog idola iz mladosti, iz raznih knjiga, partija i časopisa. Nijesam tu primijetio nijednog velemajstora izvan R. Srbije. Svi su se oprostili telegrafskim izrazima saučešća, pa i to dosta govori o novim odnosima i medjusobnom uvažavanju šahista i današnjih generacija. Prije samog rituala sahrane prišao mi je član tog odbora i zamolio mene, i još trojicu velemajstora, da iznesemo kovčeg iz kapele do pogrebnih kolica. Dodao je da u šahovskim krugovima jako cijene naše prijateljstvo i moj odnos prema Gligorićima. Zahvalio sam i rekao da mi je čast, jer Danu i Gligu sam doživljavao kao lične i porodične prijatelje. Svetozar Gligorić je bio najbolji jugoslovenski šahista i igrač iz svjetskog vrha! To mi je, 2007. godine u Elisti, rekao i Boris Spaski.

Tako su ovaj svijet, u razmaku od četiri godine, napustile dvije velike šahovske ličnosti i dva prijatelja, koji su svojim stavovima, popularnošću i medjusobnim poštovanjem, privlačili pažnju novinara i ljubitelja šaha i bili stalna meta reporterskih objektiva. Kad je Fišer umro 2008. godine, Gligorić je rekao da je to prava tragedija za svjetski šah. Za Gligorića bi Fišer rekao nešto slično. A, pošto njega više nema, citiraću jednu šahovsku misao : – Šah je jedno od velikih blaga čovječanstva (Volter). To, svakako, važi i za šahovske velikane !!

Foto
1. Svetozar i Danica Gligorić
2. Gligorić – Fišer Portorož 1958.
3. Gligorič iz najboljih dana
4.S. Gligorić I b. Ivanović 1996. Podgorica

Velemajstor Božidar Ivanović

 

Оставите одговор