Šahovska igra je mnogo stara. O njoj je teško govoriti i pisati bez doživljenog ličnog iskustva, poznavanja važnijih dešavanja i čitanja starih šahovskih knjiga. Ima puno tema koje su zanimljive i koje rado čitaju ljubitelji šaha. Sjećam se da mi je nekoliko uticajnih ljudi iz bivšeg, jugoslovenskog režima, reklo : – Božidare, ja ne znam da igram šah, ali pratim svaki turnir i toliko mi je zanimljivo, kad pročitam komentare u novinama, da sam naučio imena svih, danas poznatih, šahista u svijetu. Jedan od njih je bio naš dobri Cetinjanin Dragutin – Lale Martinović. Mislim da je on najviše volio šah od svih koji ga nijesu igrali. Kad sam se vratio sa „Memorijala Čigorina“ u Sočiju, pitao sam ga : – Lale, jesi li pročitao da su mi ukrali onaj sat koji sam dobio kao najbolji crnogorski sportista 1977 godine?! Otišao sam na turnir u Katancaru (Italija) pa direktno nastavio za Soči. Bio je to „Seiko“, izgraviran i vrijedan, ali neko je baš to uočio i odlučio da on bude „sportista Crne Gore“. Lale me zbunjeno pogleda, odćuta par trenutaka, pa reče : – Je li moguće…? Baš mi je krivo… opet malo zastade, pa nastavi : – Ja sam siguran da ćeš ti još jednom osvojiti to zvanje najboljeg. Lale je stvarno to pogodio. Bilo je to 1981. kad sam pobijedio na šampionatu SFRJ u Borovu.
Taj sat je za mene bila velika i teška neprijatnost. Ali, šta bi tek trebalo da kaže Bora Ivkov poslije svega što mu se desilo na velikom turniru u Havani? Stariji ljubitelji šaha dobro znaju ko je Bora Ivkov. Podsjetiću da je 1951. godine postao prvi omladinski šampion svijeta, iz SFRJ. Takodje, Bora je sjajan šahovski pisac i mnoge njegove knjige su pravi bestseleri. Piše originalno i duhovito, što se može vidjeti iz jednog njegovog komentara o sebi i svojim uspjesima. Tu kaže da je uspio da pobijedi na Evropskom prvenstvu za seniore 2006. godine i tako bio brži od Halejeve komete, jer od pobjede na omladinskom svjetsjkom prvenstvu (1951) do te evropske titule prošlo je 55 godina, a kometi treba 76 da jednom obidje svoju putanju.
Jedan od najvećih stresova, koji, uopšte, nekog šahistu može zadesiti, i koji u sebi ima čak elemente šahovske tragedije, Bora je doživio, ili pretrpio, na veleturniru u Havani 1965. godine. U pretposlednjem kolu bio mu je dovoljan remi da ostvari senzacionalnu pobjedu, ispred najvećih imena svjetskog šaha. Pošto je pobijedio glavne rivale Fišera i Smislova, ostala mu je partija protiv prosječnog Kubanca Hilberta Garsije. Lako ga je nadigrao i imao kvalitet i tri piona više, a gledaoci u dvorani morali su se čuditi zašto njihov zemljak ne predaje partiju. Ivkov je čak mogao da ponudi remi i ostvari svoj cilj, ali ljudi jačeg kova ne razmišljaju na taj način. Umjesto lakih par manevara i forsirane realizacije prednosti, u malom cajtnotu, on vuče najgori potez svog života i sam sebi daje mat u dva poteza. Neshvatljivo. Čovjek poslije takvog stresa može samo da se zapita kakva to sila navodi igrača da vuče jedini potez koji gubi partiju, kad svaki drugi – dobija?! Posledice su strašne. Bila je to prekretnica u njegovom životu, rekao je Bora u kratkom osvrtu na taj dogadjaj, koji mu je odnio zasluženu pobjedu na turniru, svjetski rezultat i ugled jednog od rijetkih šahista koji je uspio da osvoji turnir ispred Fišera, novac, rejting i sve ostalo. Samo rijetki znaju koliko je teško podnijeti takav udar.
Od velikih svjetskih asova još jedan igrač je doživio strašan slom, koji mu je, takodje, označio nazadnu prekretnicu u životu. Ali, to nije bilo slično Borinom debaklu, već nešto mnogo gore od toga. Bent Larsen je bio vječiti favorit na svim turnirima gdje je učestvovao. Čak je igrao na prvoj tabli u čuvenom meču SSSR – Ostali svijet 1970. u Beogradu, kad mu je Fišer, na veliko insistiranje da se to prihvati zbog njegovih rezultata, to priznao i dopustio. Dok su organizatori trljali ruke od zadovoljstva što je Bobi tako postupio i praktično spasio meč, za koji je postojala opasnost da bude odložen, niko nije znao ni pomišljao, šta je to smislio genije iz Brooklyna, kad je pristao na nešto što se od njega nije očekivalo. Ako je neko i došao na ideju da sebi postavi takvo pitanje, nije mu trebalo dugo vremena da sazna odgovor. U polufinalnom meču Turnira kandidata, 1971. godine u Vankuveru, sreli su se, niko drugi do Fišer i Larsen. Naoružan pobjedničkim optimizmom, danski velemajstor je zaigrao borbeno i oštro, ali to je bilo sve što je mogao da postigne u toj borbi. Fišer je slavio senzacionalnim rezultatom 6 : 0. Poslije tog poraza Larsen dugo nije ličio na sebe i to je bio početak kraja jednog od najvećih turnirskih boraca XX vijeka. Umro je 2010, u Buenos Airesu.
A kako takva i slična dešavanja protiču medju damama, i kakve su njihove posledice, možda najbolje pokazuje primjer dugogodišnje liderke jugoslovenskog šaha, Milunke Lazarević (1932 – 2018), koja je jednom nesmotrenom odlukom označila kraj sopstvene karijere. Na Medjuzonskom turniru u Suhumiju (Gruzija 1964), Milunka je sjajno odigrala od početka do poslednjeg kola, kad joj je bio dovoljan remi da izbori pravo na meč za prvakinju svijeta, protiv aktuelne šampionke None Gaprindašvili. Imala je čitav poen prednosti ispred dvije sovjetske predstavnice, Ale Kušnir i Tatjane Zatulovske. Svi su već vidjeli Milunku kao novog izazivača, do tada, nepobjedive Gruzijke, pa su joj čak i u tom budućem meču davali velike šanse. Ja sam dva puta bio Milunkin sekundant, u periodu od 1972. do 1975. i po mom mišljenju ona je bila kadra da ugrozi Nonu. Iz SFRJ jedino ona! Počelo je poslednje kolo u Suhumiju. Svi očekuju rutinski remi vodeće igračice protiv autsajderke Gizele Kan Greser (koja je imala osam poraza), čime bi i najvažnije pitanje na turniru bilo riješeno. Šarmantna Amerikanka nudi remi, uz ljubazan osmijeh, a, nekim čudom začarana Milunka, na to će ispod glsa : – No, thanks, let’s play on! Svi u sali su bili zbunjeni tim njenim gestom, koji je prešao u nevjericu kad je Milunka, poslije više sati igre, došla u izgubljenu poziciju. Konačno, morala je da preda partiju igračici, koja izrazom svojih očiju još nije skrivala čudjenje zašto je njena remi ponuda bila odbijena. Naravno, obije Ruskinje su dobile svoje partije i stigle Milunku na diobi prvog mjesta.
Turnirski pravilnik sastavio ih je, decembra iste godine, u Moskvi, na dvokružnom tromeču. Poslije šest odigranih partija Ala Kušnir je skupila 2,5, Lazarević 2 i Zatulovska 1, 5 poen. Tako se Milunka zauvijek oprostila od šampionskih snova i meča protiv None Gaprindašvili ! Ponešto sam, iz priča starijih kolega, Milunkinih prijatelja, saznao kako se ona poslije svega osjećala, ali je nikad nijesam lično pitao za taj slučaj, jer dobro znam i sam šta znači podsjećanje na te duševne potrese!
No, sportska borba donosi svakakve obrte, radosti i nevolje, i od njenih zakona nijesu imuni ni najveći majstori sporta. Jedan od najboljih igrača svijeta, tokom pedesetih godina XX vijeka, David Jonovič Bronštajn (1924. Bila Tserkva Ukrajina – 2006. Minsk, Belorusija), doživio je najteži udarac u karijeri 1958. u Portorožu, kad je, poslije tri učešća na Meduzonskim turnirima : Salčebaden 1948. – prvi ispred Saboa, Geteborg 1955. – prvi ispred Keresa, u Portorožu 1958. doživio jedini poraz od ukupno 58 odigranih partija. Da bi njegova nevolja bila veća, to ga je koštalo plasmana na Turnir kandidata, koji se 1959. godine igrao u SFRJ (Bled, Zagreb, Beograd). Može se zamisliti kako se Bronštajn osjećao poslije takvog poraza protiv Rodolfa Kardosa, igrača koji je u konkurenciji 21 učesnika zauzeo 19. mjesto! Da je David dobio tu partiju onda bi Fridrih Olafson i Bobi Fišer morali igrati meč za presudno 6. mjesto. Ali takve ličnosti, poput Bronštajna, sazdane su od najčvršćeg materijala. To je dokazao više puta u životu. Kad je završio srednju školu i htio da upiše fakultet, izbio je rat i morao je da se bavi teškim poslovima u borbi za opstanak. Njegov otac Johonon odležao je nekoliko godina na Gulagu, kako se kasnije protumačilo, zbog sumnje da je imao tajne veze sa „osramoćenim“ bivšim sovjetskim komunističkim liderom Lavom Trockim, čije je pravo porodično prezime Bronštajn. U čuvenom poslijeratnom meču sa Botvinikom (1951) on je vodio sa 12 : 11 i bio mu je dovoljan remi da postane svjetski šampion. Medjutim, čvrsti Botvinik je uspio da dobije jednu studioznu završnicu u poslednjoj, 24. partiji meča i taj rezultat mu je bio dovoljan da sačuva titulu. Možda je taj psihički trag ostao kao sjenka nad Bronštajnovim htjenjima da dokaže i šampionski realizuje svoju veliku klasu, pa mu se u najtežim trenucima javljao glas loše sreće i rušio mu snove u samu zoru! Inače, Broštajn je bio jedan častoljubiv osobenjak. Držao je do sebe i svojih stavova. Bio je izuzetan pisac šahovskih djela, od kojih prednjači „Medunarodni turnir velemajstora 1953“ (Cirih).Poznata je bila njegova izjava iz tog vremena da je Svetozar Gligorić svjetski igrač broj 3, iza Botvinika i Smislova. Tako nešto je moguće čuti samo od ličnosti koje ne podliježu tudjim sudovima !!
Foto : 1. Bora Ivkov 2. Larsen i Spaski 1970 u Beogradu 3. Milunka Lazarević 4. Smislov, Bronštajn, Keres i Botvinik.
