Velemajstor Milan Draško: Vladimir Kozomara (šesti nastavak)

Velemajstor Milan Draško

Šesti nastavak

Na turniru u Ljubljani (1945/46) podijelio je 2-3. mjesto sa svojim ocem, iza  Gligorića. Njegov otac, inž Milan Vidmar, velemajstor, filozof, pisac, bio je među desetak najboljih šahista svijeta od 1910-1930. Doktorsku disertaciju odbranio je 1911. na Tehničkom fakultetu u Beču. Bio je specijalista za strujne transformatore i prenos ekektrične energije. Predvodio jugoslovensku reprezentaciju na olimpijadama u Pragu (1931) i Varšavi (1935). Glavni sudija na Svjetskom šahovskom prvenstvu 1948 (Hag/Moskva).

Milan Vidmar mlađi postaje internacionalni majstor 1950. godine. Iste godine nastupa za reprezentaciju Jugoslavije na Olimpijadi u Dubrovniku, ostvarivši četiri pobjede i dva remija. Svetozar Gligorić, Vasja Pirc, Petar Trifunović, Braslav Rabar, Milan Vidmar ml. i Stojan Puc donose jedino olimpijsko zlato našoj reprezentaciji: 1. Jugoslavija 45,5; 2. Argentina 43,5, 3. Zapadna Njemačka 40,5; 4. USA 40; 5. Holandija 37 poena.

O Vladimirovim ratnih danima čitam iz Zoranovog materijala. „Organizovao je grupu od 12 banjalučkih gimnazijalaca i sa njima 22 septembra 1943. otišao u partizane“.

Tokom njemačkog Desanta na Drvar, bio je tamo. U zanosu se pjevalo: „Kunemo se našem drugu Titi da ćemo se do kraja boriti“. Tada nije mogao ni sanjati da će postati golootočki zatvorenik (1951/53). Možemo zamisliti kako su se osjećali mladići koji su iz najčistijih pobuda krenuli da brane zemlju, a par godina kasnije završili na Golom otoku. Smutna vremena beščašća i neshvatljivog iživljavanja nad dojučerašnjim saborcima.

Vladimir je radio kao novinar banjalučkog „Glasa“, zatim u Komitetu za fiskulturu Bosne i Hercegovine u Sarajevu i kao stručni savjetnik u Šahovskom savezu BiH. U Sarajevu je boravio po „nalogu“. Bilo je to vrijeme stvaranja političkih centara, pa i sportskih.

Nakon povratka sa Golog otoka radi u Sreskom arhivu u Banjaluci, a potom se sa suprugom Olgom preselio u Sarajevo (druga polovina 1958). Dugogodišnji šahovski novinar beogradske „Politike i sarajevskog „Oslobođenja“.

Titulu nacionalnog majstora, prvi u BiH, osvojio je na Polufinalnom turniru za prvenstvo Jugoslavije u Mariboru (1950). Titulu internacionalnog majstora na međunarodnom turniru u Sarajevu (1964). Učesnik jugoslovenskih šampionata u Ljubljani 1951 (14-15), Somboru, 1957. i Vrnjačkoj Banji 1962 (19. mjesto).

Barski šahista i pisac, Vladimir Lukšić, moj prijatelj, priča mi o atmosferi tokom Šampionata u Vrnjačkoj Banji. „Igrali smo u Drugoj festivalskoj grupi. Ekipu Ekonomskog fakulteta predvodio je majstor Radovan Brajović. Festival se održavao u čast 29. novembra, Dana Republike. Dobro mi je krenulo na drugoj tabli, Efektno pobjeđujem Rista Kizova u derbiju naše grupe. Ekipa iz Prilepa ipak trijumfuje, mi završismo kao drugoplasirani. Samo smo Janošević (u prvoj grupi) i ja, ostvarili 5 iz 5“. Vlado se već osjeća nelagodno što ističe svoje uspjehe, po prirodi je skroman čovjek.

„Igrali smo ujutro, da bi kasnije mogli pratiti Šampionat. Nastupila su 32 učesnika, a odigrano 13 kola. Pobijedio je Gligorić, a moj kum, šahovski majstor i višestruki prvak Crne Gore, Momo Ćetković, ostvario najveći broj pobjeda (uz Gligu). Dobija šest partija, ali, igrajući beskompromisno, trpi i poraze. Sa 7 poena osvaja odlično 12. mjesto. Njegova pobjeda protiv Braslava Rabara, proglašena je ljepoticom turnira“.

Nedavno sam se sastao sa Momom Ćetkovićem i Antunom Vihom u malom kotorskom kafiću pored mora. Društvo takvih intelektualaca izuzetno prija. Međutim, čekao me dug put do Čapljine, mislio sam ostati oko pola sata. Ostao sam trostruko duže! Osamdeset petogodišnji Momo bio je u svom elementu; ređale su se zanimljive priče. Pitam ga je li  tačno ono za Šandora Petefija? Dugo putovanje Titograd-Niš, grupa poznatih crnogorskih šahista nadmeće se u retorici, znanju, poetičnosti. Neko spomenu Petefija, uz sijaset podataka o njemu. Momo sluša i šuti. Traje diskusija. Onda Momo najednom počinje recitovati Petefijeve stihove i to je potrajalo znatno duže! „Jeste, tačno je“. Obožavao je Crnjanskog, recitujući „Stražilovo“ sa nekim posebnim zanosom.

„Lutam, još, vitak, po mostovima tuđim/ na mirisne reke priležem, pa ćutim/ ali, pod vodama, zavičaj već vidim/ otkud pođoh, posut lišćem žutim/ i rasutim/. I ovde, rumen krina/ sa devojačkog rebra/ ja, zorom, umorno brišem, bez milina/ A kad utopim čun Mesečev, od srebra/ u novo more jutra i trave/ sednem na oblak pa gledam svetlosti/ što se po nebu, iz moje strasti, jave“.

Vlado nastavlja priču iz V. Banje. „Svako veče smo odlazili među učesnike,  nastojeći da se približimo stolu gdje su sjedili Vlado Kozomara, Stojan Puc, Mato Damjanović i Dragoljub Janošević. Svi su bili duhoviti i priređivali nezaboravni festival smijeha“!

Vlado Lukšić je zanimljiva, svestrana ličnost. Intelektualac, humanista, publicista, kolekcionar, šahista, referentni ekonomista. „Premio čovjek“, kako nedavno reče velika nada našeg šaha, fide majstor Andrej Šuković.

O Vladi ću pisati u jednom od budućih serijala. Za ovu priliku izdvajam njegove susrete sa Fišerom i Bronštajnom.

„Fišer je stigao u Sarajevo uoči Međuzonskog turnira u Portorožu, 1958. Dimitrije Bjelica zove telefonom omladinskog prvaka Bosne i Hercegovine 1957, mog druga, Grgića. Studirao sam tada arhitekturu. Mi oduševljeno odlazimo jer je kod Bjelice sjedio petnaestogodišnji  Bobi Fišer! Ostali smo četiri sata. Vjerovatno sam prvi čovjek iz Crne Gore koji je vidio Fišera. Pitali smo Fišera dosta toga, on je strpljivo odgovarao, a Bjelica  prevodio. Bilo je očito da veoma cijeni sovjetsku literturu i časopise. Putovao je u Sovjetski Savez i učio ruski,  Grgić mu postavlja problem (mat u četiri poteza), sa puno figura. Fišer pažljivo posmatra 2-3 minuta. Onda neočekivano ruši figure, onako dječački ljutito! „Uostalom, ovakva se pozicija ne može pojaviti u praktičnoj partiji“!

David Bronštajn je bio Vladin gost 11. i 12. septembra 1987, uoči odlaska na turnir u Pančevu. Napisao je izuzetno lijep tekst „Veliki David, moj gost“. Izdvajam intrigantan, manje poznat detalj iz meča za titulu sa Botvinikom. O famoznoj 23. partiji.

„Imao sam šansu… mladalački temperament me zanio… Danas drugačije mislim… shvatam da je i ono nebitno itekako bitno.

I jedna  „sitnica“. Na samom kraju meča u posjetu mi je došla vjerenica. Uoči 23. partije dugo smo šetali po mjesečini. U jednom momentu je zapitam: Kako bi se mlada dama sjutra osjećala kao supruga prvaka svijeta u šahu. Uslijedio je, za mene, porazan odgovor: Iskrena da budem, mene to baš i ne interesuje mnogo! Ne pravdam se, ali i taj detalj imao je uticaja na moju koncentraciju tokom te, za mene kobne, partije“.

(Nastaviće se)

Оставите одговор