Krajem ljeta 1971. godine Jurij Abramovič Brazilski, šahovski urednik izdavačke kuće “Fizička kultura i sport”, moj prvi šahovski učitelj i nezaboravan prijatelj, poručio mi je da prevedem knjigu Bobbyja Fischera „Mojih 60 nezaboravnih partija“.
Knjigu je trebalo vrlo brzo prevesti i objaviti. Brazilski je bio siguran da će Bobby pobijediti Petrosjana, a zatim i Spaskog. I bojao se da će pukovnici i generali koji su bili zaduženi za izdavačku kuću odjednom zauzeti drugi stav i predomisliti u vezi objavanja najprodavanije knjige američkog šampiona.
Knjigu sam praktički preveo za mjesec i po. Negdje do sredine oktobra, rukopis na ruskom jeziku bio je spreman. A početkom aprila pojavila se bukvalno na jedan dan na policama moskovskih knjižara.
Ustvari umjesto toga, prodavala se ispod polica. Jer su špekulanti počeli da je prodaju. Knjiga je objavljena u tiražu od 50 hiljada primjeraka. Koštala je samo jednu rublju, a špekulanti su je prodavali za 25 i više. Prema uslovima ugovora, od Brazilskog sam dobio osam primjeraka koje sam podijelio prijateljima i rođacima. Sebi sam ostavio jedan primjerak. Imam ga i danas pošto sam prošao kroz tri emigracije – u Izraelu, Francuskoj i SAD.
Najteži dio u prevodu je bio što je original na engleskom jeziku sadržavao sve tekstove i varijante u partijama u opisnoj, američkoj notaciji. To je za mene bilo potpuno neobično – kao i za svakog šahistu koji je od malih nogu bio naviknut na algebarske zapise.
Zato sam u tom procesu rada radio na dvije šahovske table: na jednoj je bio tekst partije, a na drugoj sam reprodukovao sve varijante iz Bobbyjevih bilješki.
Ustvari, ne samo da sam prevodio već i ponavljao partije sa svim analizama i komentarima. Bila je to šahovska škola Bobbyja Fischera za prevodioca!
Ubrzo posle prevođenja knjige igrao sam na masovnom turniru po švajcarskom sistemu u Centralnom šahovskom domu na Gogolevskom bulevaru. Kao i uvijek, broj učesnika je bio velik – 200 ili 300 ljudi, ne sjećam se sada koliko ih je bilo. Samo pobjednik turnira se kvalifikuje za finalni turnir Centralnog šahovskog doma! Posle sedam kola imao sam sto procentni rezultat. Igrao sam posle prevoda Fischerove knjige lako. Osjetio sam da razumijem šah tri klase više nego prije!
U osmom kolu sastao sam se sa Valerijem Čehovom. Imao je tada 15 godina, a nisam ga dobro poznavao. Igrao sam bijelim figurama sistem Semiša u staroindijci. Posle napete borbe, partija je bila prekinuta u topovskoj završnici, u komplikovanoj poziciji, u kojoj mi se činilo da imam presudnu prednost. Valeri je analizirao tu poziciju zajedno sa nezaboravnim Grigorijem Ionovičem Ravinskim. Zanimljivo je da je Ravinski, zadivljujući čovjek, pravi šahovski vitez, davno ranije bio učitelj Brazilskog. Da, i ja sam učio sa njim. Iskusni analitičar pronašao je nevidljiv spas za Čehova, i partija je završila remijem. Gubitak pola poena u ovako „tijesnoj“ konkurenciji uticao je na moj borbeni duh, i sjećam se da sam izgubio sledeću partiju. Valeri takođe nije ušao u finale.
I posle par godina, već pod vođstvom Dvoreckog, pobjedio je na omladinskom svjetskom prvenstvu. Možda mu je pomogla partija sa mnom? Ili činjenica da sam preveo Fischera ?!
A ko je tada pobijedio i stigao do finala Centralnog šahovskog doma, da budem iskren, danas se ne sjećam. Sjećam se samo da sam zahvaljujući prevodu knjige šah počeo drugačije shvaćati.
I danas mi je drago kad pročitam da su generacije šahista od tada naučile da igraju šah, zahvaljujući Fischerovoj knjizi.
Mihail Moisejevič Botvinik mi je rekao da zaista cijeni Bobbyjevu knjigu. Ali ipak me upitao: „Da li ste vidjeli moju partiju sa Mjasoedovom?“ I to je njega u njoj, između ostalog, fasciniralo.
31.08.2011 u 23:44
Lev Khariton, novinar