IN MEMORIAM: NENAD ŠULAVA (25.decembar 1962 – 05.septembar 2019)
Piše: Velemajstor Milan Draško
Zajedno smo odlazili na veliki turnir Melody Amber, koji se nekoliko godina održavao u hotelu „Palais de la Mediterranee“, pored promenade u Nici. Tamo smo sreli Horta i Ljubojevića, uvažene goste organizatora. Ljuba nas vodi na piće u susjedni restoran.
Šule mi je sa uvažavanjem pričao o Aronjanu. „Levon i njegov otac pozvali su mene i Martine na ručak“. Nije imao lijepe riječi za Magnusa Karlsena, koji je oštrim pokretom ruke odbio fotografisanje ispred hotela.
Anand ga je oduševio jednim uljudnim gestom. „Corsica Masters“ 2004, Bastija. U prvom dijelu velikog festivala Šule je igrao dobro i plasirao se na glavni spektakl; 16 igrača igraju rapid partije na ispadanje (dvokružno). Već na startu duel sa Anandom. Remi u prvoj partiji! „Anand je ponudio remi u 19. potezu, što nije dopušteno pravilima“. „Kako je sudija reagovao“? „Pobjegao je na drugu stranu“!? U drugoj partiji Šule previđa taktički udar u 13. potezu i uskoro gubi. Bio je to, ipak, najdostojniji otpor Anandu koji je zatim savladao M. Gurjeviča, E. Bakroa i S. Rubljevskog sa 2:0.
Kup evropskih šampiona 2007 u Kemeru. Anand nastupa za OSG Baden-Baden. U prostranom holu hotela „Limra“ televizijska ekipa spremna za intervju s Anandom. „Ja sam slučajno prolazio na distanci od desetak metara. Kada me ugledao Anand je napustio TV ekipu i došao do mene da se pozdravimo“! Šule je isticao Anandovu skromnost. Kad već pominjem Kup šampiona, treba reći da su ekipe za koje smo Šule i ja igrali postigle sjajne uspjehe; ŠK Zagreb osvaja peto mjesto u Evropi, a sarajevski Željezničar sedmo!
I jedna smiješna situacija iz Kemera. Šule je boravio u hotelu „Limra“, ja u drugom, udaljenom stotinak metara. Jutro, Šule stiže na recepciju našeg hotela i iz pristojnosti pita može li se popeti do moje sobe. Odgovara mu osoba, sa strane, koju Šule u tom trenutku ne vidi. „Nije dozvoljeno da idete do sobe, ako niste naš gost“. Šule ne može da vjeruje, ogorčeno govori:“ Vi se ponašate kao da ste policajac“! Mlada žena guste, crne kose ležerno mu odgovara:“Pa ja i jesam policajac“! Tek kad je okrenuo glavu Šule je ugledao mladu ženu u policijskoj uniformi i nasmijao se. Naravno, ja sam brzo sišao i otišli smo na piće.
U Nici smo se sjajno družili. Odlazili na glasovitu cvijetnu pijacu, peli se na uzvišenje „Le Chateau de Nice“. Veoma lijep park sa neobičnim vodopadom. Naslonjeni na kamenu ogradu posmatrali smo široki pojas mora, Englesku promenadu, čuveni hotel „Negresco“ i krovove Starog grada. Širio se prijatan miris lavande i borovine. Vodili su me u restoran kod Marija, iznad gradske marine.
Čest gost u restoranu bio je čuveni režiser i glumac Roberto Beninji („Život je lijep“). Šule je jedva čekao da ugosti prijatelje poput M. Palca, H. Stevića, R. Zelčića. Pokazivao mi je kuću gdje je živio Anri Matis. Volio je slikarstvo, posjećivao muzeje. Posebno je cijenio holandske slikare 17. vijeka, na čelu sa Remrantom. Šule je govorio pet svjetskih jezika.
Posljednji susret dogodio se na Olimpijadi u Batumiju 2018. Debitovao je u reprezentaciji Monaka. Već je bio narušenog zdravlja, vidno omršao. Mislio sam da je to zbog šećera; tipičan je gubitak težine. Odlazio sam iz hotela „Euphoria“ u drugi dio grada (Stari Batumi) do „Welmond hotela“. Šule, Martine i ja prošetali bi do jedne prostrane restoranske bašte uz Crno more i dugo sjedili, pričali. „Mogli bi po jednu rakiju“? Šule mi uručuje tri lijepa poklona. „Mali znaci pažnje“. Poziva me da na slobodan dan budem njegov gost na izletu do vodopada Makhuntseti, 40 km. od Batumija. Ne zamjerite što ću naš posljednji susret opisati malo detaljnije. Putuje kompletna ekipa Monaka, predvođena nekadašnjim stanovnikom Tbilisija, velemajstorom Igorom Efimovom.
Stižem u majici kratkih rukava i Šule me kritikuje:“Drale, kako si mogao to obući, pa ovo je Kakvaz“?! Nailazi Igor i govori da se penjemo (put za Boržomi), ali ne tako visoko. Pokazalo se da sam dobro izabrao, jer sunce izdašno grije. Obišli smo poznati vodopad visok oko 100 metara i okružen bujnim rastinjem. Mnogo je ljudi oko vodopada i malo niže, gdje se prodaju suveniri, ručni radovi od drveta, razglednice, magneti. Na par tezgi neobično ukusan slatkiš. U ljusku osušenog crnog grožđa stavljuju se orasi i lješnjaci. Zatim se nanižu na tanku špagu. Izuzetno prijatan ukus.
Potom smo šetali po drevnom kamenom mostu, posmatrajući rijeku i restorane koji se jedva naziru kroz granje. Igor Efimov je posljednji put posjetio ovu lokaciju prije 36 godina! Imao je veliku želju da opet dođe. Već tri decenije živi u italijanskoj banji Montecatini Terme sa suprugom i kćerkama. Završavamo izlet gala ručkom u restoranu „Chala“. Imali smo sreće jer se restoran već sutradan zatvarao. Najukusnija je bila jesetra od 2,8 kg, koju su Igor i Šule birali u ribnjaku. „Malo je ovo, govori mi Šule“. Donose još jednu, manju jesetru. Pijemo poznatu gruzijsku rakiju „Chachu“, koja ima zanimljiv raspon jačine (45-70%). Nisam neki stručnjak, ali rekao bih da rakija koju smo tog popodneva pili ima najmanje 55%. Odlična su domaća vina, pogotovo bijelo, neobičnog ukusa. Velemajstor Giorgi Bagaturov rekao mi je na jednom turniru u Turskoj. „U Gruziji treba kupovati vino. Naš famozni konjak nije kao nekada“.
Nakon obilnog ručka šetamo po livadi pored rijeke. Zanimljiv je mali vodopad pored koga se fotografišemo. Prilično dugo ostajemo u prirodi, a kad se vratismo u restoran, zatičemo naš stol netaknut. „Sad je najljepše“, govori mi Šule, dok uzima komad hačapurija. Šule ide prema konobaru da plati, ali ga Igor oštro zaustavlja. „Jedna je cijena kada ti pričaš s njim, a druga kad ja razgovaram.
Igor, Nenad i Martine odlazili su u „Khinkali house“, u starom dijelu Batumija, uživajući u karakterističnom gruzijskom jelu; hinkaliju. To je gruzijska knedla (sjeckano meso obavijeno tijestom). nastala u oblasti visokih planina. Mesno punjenje je sirovo, kada se kuva sokovi od mesa ostaju unutar knedle. Igrajući svojevremeno u Tbilisiju zavolio sam neobični specijalitet.
Šule me pri kraju Olimpijade poziva na večeru (praseće pečenje). Nekako sam se odvikao od jake hrane, naročito uveče. Nisam otišao i strašno žalim! „Našao sam Te dosta dezorijentiranog u cijeloj situaciji. Ništa nisi primijetio. Nastojao sam provesti što više vremena s tobom, jer sam slutio da je ovo naš zadnji susret“. Kako sam mogao znati da još od maja 2018. boluje od raka gušterače?! Nikom nije govorio, niti se žalio! Naš posljednji susret u životu desio se u čudnim okolnostima. Posljednje kolo Olimpijade privodi se kraju, idem prema autobusu koji nas vozi do hotela. Međutim, primijetim kako se Šule prepire sa redarima blizu izlaza. „Totalna diklićijada! Ostali su mi u sali cvikeri vrijedni 300e. Zamisli, Drale, oni mi ne dozvoljavaju da se vratim i uzmem ih“. Odmah se uključujem u svađu sa redarima, obojica im upućujemo oštre riječi. Izgleda da je naša sinergija urodila plodom; nakon petominutne prepirke puštaju ga unutra. Nema mnogo vremena, jer autobus koji ga prevozi do aerodroma samo što nije krenuo. Ima neke simbolike u ovom događaju; opet smo bili zajedno, kao toliko puta ranije!
Četvrtak ujutro, tek je prošlo osam. Zove me Cvitan, stari Šuletov i moj prijatelj, još iz omladinskih dana. Sjećam se kako mi je Šule govorio 1981:“Jesi li vidio, Cviki postade vakpr tasvje“. Cviki je u velikom stilu osvojio Omladinsko prvenstvo svijeta u Meksiku. „Nisu dobre vijesti. Šule nam je umro. Sad mi javio Branimir Jukić“. Osjećaj kao da je kraj svijeta. Tužno je kad odlaze ljudi čiste, djetinje duše! Ruka mi drhti, ne mogu dalje pisati.
Zbogom dragi Šule!
Addio amico!
Velemajstor Milan Draško
(Kraj serijala)