IN MEMORIAM: NENAD ŠULAVA (25.decembar 1962 – 05.septembar 2019)
Piše: velemajstor Milan Draško
Ponovo susret na turniru „Varallo 1993“. Stanujemo u hotelu van grada. Postao sam velemajstor, daju mi jednokrevetnu sobu. Šule i Vladimir Bukal u dvokrevetnoj. Naravno, bez ijedne riječi dajemo Bukiju ključ od jednokrevetne, a mi, kao i obično. Buki je bio na visini kozerskog renomea, pričajući anegdote. Uveče smo nas trojica sjedili skupa, a Nikola Mitkov šaljivo dobacivao; Zar vi niste u ratu?!
Turnir u Montekatiniju, blizu Firence, 1995. Tog dana Šule igra važnu partiju protiv velemajstora Malanjuka. „Šta da igram protiv njegove Holandske? Da je nekako remizirati“. Partija nije bezgrešna, Malanjuk je propustio bolje, čak dobitničke nastavke, ali vrijedi pogledati dijagram nakon 28. poteza.
Bijeli: Kd2, Dc3, Tc1, Sd5, Se4; pješaci: c4, f2, h2;
Crni: Kg8, Dh4, Tb8, Td8; pješaci: a2, a7, e7, g6, h7;
Veliki obostrani cajtnot. Šule pokazuje partiju Emiru Dizdareviću i meni, isto veče.
29.De5! („Hadžialagić“! Aluzija na fudbalera Sarajeva koji je udario glavom protivničkog igrača). 29… Dh6 (26…Tb1!) 30. Kc2 (Ke2) 30… Dh3? (30…Dc1!). Sada slijedi zaista lijepa matna slika; 31. Se7-Kf8 32. Dh8!-Ke7 i Malanjuk ujedno predaje jer slijedi 33. Dg7-Ke6 34. Df6 mat!; ili 33… Ke8 34. Sf6 mat!
Šule je od ove analize napravio festival smijeha! Kasnije pobjeđuje Sergeja Tivjakova, odlično finišira i osvaja velemajstorsku normu. Javlja se majci iz govornice u centru, da podijele radost. Vidim da je promijenio raspoloženje. Šta se moglo dogoditi? „Dolazili su oko ponoći po tebe“. Završne ratne operacije u Hrvatskoj. Šule je već bio na ratištu, ubjeđujem ga da ne stavlja glavu u torbu. „Šule, čini se da je sve već dogovoreno na visokom političkom nivou. Neće trajati duže od tri dana“. Rastajemo se u Firenci, on ipak osjeća patriotsku obavezu i vraća se u Osijek. Ja ga razumijem, ali brinem.
Pa turniri u Arku, kod Kristine Rigo, i Saint-Vincentu, Kanu, krajem vijeka. Koliko razgovora, šetnji Kroazetom i stazom pored rijeke, koliko radosti i humora.
Šule osvaja velemajstorsku titulu 2000. godine. Sa 38 godina postaje član olimpijske reprezentacije Hrvatske i nastupa na olimpijadama u Istanbulu i Bledu. Najveći rejting (2561) dostiže u novembru 2010. Iste godine zauzeo je treće mjesto na izuzetno jakom prvenstvu Hrvatske. Ostvario je niz značajnih pobjeda protiv jakih velemajstora, poput Majlsa, Tivjakova, Malanjuka, Atalika, Fedorčuka. U lijepo vođenim završnicama pobjeđuje Burmakina, Ejngorna, Lernera, Krivoručka. U prvoj deceniji novog vijeka igrao je sa velikom energijom i puno optimizma. Pobijedio na brojnim openima u Hrvatskoj, Italiji, Francuskoj.
Vraćam se dogodovštinama sa turnira, znam da je to po Šuletovom ukusu.
Sjećam se ljetnjih turnira u Lido degli Estensiju, u provinciji Ferara i Kortini d’Ampeco, poznatom skijaškom centru (2003). Lido je obilježila vrlo ugodna atmosfera. Glavni organizator Salvatore Galiano bio je dobar, učinjen čovjek. D. Blagojević, S. Ćetković i ja stigli smo iz Crne Gore dva dana ranije, Salvatore je to s lakoćom ispoštovao. Hrana je bila sjajna, veliki švedski stol sa morskim plodovima. Šule i ja ustajali smo u šest ujutro da gazimo po plićaku Jadranskog mora. „Drale, to je odlično za zdravlje“. I osjećali smo svježinu za vrijeme partija. Jednog dana smo iznajmili bicikl i vozili gradom, osjetivši se ponovo dječacima. U Kortini smo posjećivali jezero sakriveno u gustoj šumi, koje je nekad pohodio Hemingvej. Veliki pisac piše o tome u zbirci priča „U naše vrijeme“. Stanovao sam u hotelu „Concordia“, koji se pominje u sjajnoj knjizi.
Šule je tada dolazio na turnire sa Martine Dubois (WIM), nekadašnjom reprezentativkom Francuske. Živjeli su zajedno u Nici od kraja devedesetih. Nenad je uživao na Azurnoj obali. Šetnje Engleskom promenadom, odlasci u Monte Karlo do kazina, večere sa prijateljima. I žena sa kojom je dijelio ljubav i pronašao životnu ravnotežu.
Šahovski klub Hyeres, iz istoimenog, najjužnijeg grada francuske rivijere, ulazi u najaču francusku ligu 2008. Šule mi sređuje da igram za klub. Divan gest! Nastupao sam četiri sezone. Pamtim naš izlet do kazina u Monte Karlu. Martine je otišla kod majke u Lil, idemo Šule i ja. Dočaravam završni dio priče. Noć je lagano odmicala, posljednji voz za Nicu polazi u 23:50. Kazino se zatvara u 02:30, a prvi jutarnji voz za Nicu kreće u 05:19 Bilo bi nezgodno propustiti posljednji večernji voz, ali nije lako prestati s igrom. Ubijeđivao sam Šuleta da je zadnji momenat da krenemo, zatim otišao u garderobu po jakne. Šule je oblačeci jaknu još uvijek igrao, na kraju bio sitan minus.
Kada smo izašli shvatismo da imamo vrlo malo vremena i što je još gore, ne znamo tačno ni gdje je stanica! Šule uvijek dolazi autom, sa Martine, ja nisam obratio pažnju kad smo dolazili. Počeli smo manijački trčati, pri dnu jedne ulice ugledasmo troje mladih ljudi koji su takođe brzo trčali. Krenuli smo za njima i tek tada uočili putokaz za stanicu. Stižemo u posljednjim trenucima, voz je krenuo nakon pola minuta. “Vidiš da sam mogao odigrati još jedno dijeljenje”! šaljivo je rekao Šule.
Šule mi prepričava zanimljiv doživljaj iz kazina, s početka njegovog boravka na Azurnoj obali “Za stolom za blek džek igra svih sedam igrača, oko stola velika gužva. Plav, sportski građen čovjek, u svijetlom džinsu, stavlja žetone zajedno sa mojim. Procijenio je da ne igram loše. Ide nas karta, kreće uspješna serija. U jednom momentu proslavljamo dobitak poput odbojkaša, udarajući se rukama. Tek tada primijetim da sam se uortačio sa Bjernom Borgom”! Čuveni švedski teniser živio je tada u Monaku.
Velemajstor Milan Draško
(sutra poslednji, treći dio)
